Meni su stari Abigor albumi, do Channeling, najbolja muzika na svetu (+Fractal Possession) i koliko god da volim i ovo posle, ne može to da se poredi. Na ovom novom su kao hteli da se vrate tom stilu ali ne umeju više oni da sviraju gitare kao pre. Zaboravili su da napišu melodiju. I previše je delova koji zvuče kao da ne znaju šta će sa sobom, kao npr. ovaj deo. Ne zvuči loše, ali non-stop to rade, ide pesma, ide, pa ovakav deo. Više sam za cepanje non-stop pa i neka je jednolično, meni više odgovara. Isto važi i za pevanje. Obradovao sam se kada se vratio Silenius, ali pošto ne peva kao pre, nego se trudi da zvuči kao Attila, nije ni morao da se vraća, bolje da je ostao Arthur Rosar.
Kod mene je ovo bio slučaj sa Höllenzwang, koji mi se na prvu mnogo manje svideo od novog, ali mi je sad mnogo bolji. O novom nisam promenio mišljenje u poslednja 10 slušanja.
Mnogo ih kudim, ali volim ih i dalje, i bolje da izdaju albume nego da ne izdaju.