Naravno da je Symbolic klasa, ali kada sam postavljao ove preporuke nisam mislio na te nalepnice dole.
A ovaj Sadusov album, inače meni njihov omiljeni, rekao bih da na tehničkom polju prevazilazi Slayer i to poprilično, prethodna dva albuma su bila više sirovi ala Slayer brzinci, iliti, beskompromisna thrash krljačina. A Vision of Misery mi je više neka mešavina npr. Individuala i RIP-a, dakle prava tech thrash-death fantazija, a opet zadržan prepoznatljiv Sadusov brzinski stil, samo malo više kontrolisan i obogaćen fenomenalnom svirkom svakog člana, a posebno gosn. Didjordja, čiji se stil oseti na prvi sekund albuma. Što se gitare tiče, album prosto briljira, pogotovo kada su solaže u pitanju, obrati samo pažnju na drugu polovinu pesme Slave to Misery, pa Machines.. uhhh, ma apsolutni masterpis od albuma, prava šteta što je toliko potcenjen, vrv thrash puritanci nisu bili spremni za tako, da kažem progresivnu svirku od ovog, pre svega veoma agresivnog thrash-death benda.