Veoma interesantan je novi Nero di Marte, dosta unikatna muzika i treba mnogo puta da se presluša da bi baš legao. Meni lično ovakav vokal (pa još isključivo na italijanskom) ne prija previše, pa i instrumentalno znaju da odlutaju negde i da se pogube, ali ne mogu a da ne pozdravim ovaj eksperiment koji je nesvakidašnji. Veoma sinematičan zvuk, kao soundtrack za neki psiho horor, muzika koja stvara slike u glavi. Ritmički je album predobar, al nekako nisam fasciniran gitarskom supstancom, dosta je tu apstrakcije i lutanja, a evo i posle 5 preslušavanja teško šta da sam zapamtio i da mi se urezalo u glavu. Treba ovo da se krčka na laganoj vatri.