Imao sam sinoć jedan drive down the memory lane. Kraj je decembra, gluvo doba noći, pred novu godinu i tokom januara, februara uglavnom imam podsećanja na prošlost. Korn je bio moj entry level bend negde 98e kad je izašao Follow the Leader i recimo od 98e do 2001e sam sebe smatrao najvećim fanom benda na svetu. Sećam se kako sam bio rezigniran kad je izašao Untouchables, a malo povratio veru na Take a look in the mirror, da bih nakon toga potpuno izgubio interesovanje za ovaj bend i nikad se nisam ni osvrtao do skoro. Nisam čak išao ni na nastup na Exitu i apsolutno ništa me nije zanimalo u vezi benda koga sam voleo kao neku prvu ljubav, majmunski i do koske. Tek u poslednjih par godina sam konačno poslušao i neke albume nakon 2001e i nije me više bilo sramota svojih korena haha (ništa nisam propustio u tom periodu jer je bend uglavnom snimao katastrofalnu muziku) nakon što su mi dugo bili kao neka ružna uspomena dok sam se navlačio na mnogo ozbiljniju muziku. Oni su do danas postali neki legacy act koji je nenormalno uticao i na mnoge moderne bendove, daleko nakon što je nu metal umro i bio pokopan. I sinoć sam za dušu tinejdž sebe puštao neke pesme koje su neopravdano otišle u deep cuts kategoriju a bolje su od mnogih njihovih klasik hitova:
Predictable sa prvog
Good God sa drugog
Dead bodies Everywhere sa trećeg
Counting sa četvrtog
Blame sa petog
Counting On me sa šestog
posle toga ne znam skoro ništa nit me zanima.
Ne znam ni što sam ovo pisao, mrtvo doba i u životu i na forumu. Posle sam gledao ovo sranje, ko zna kad ću opet, verovatno ne u narednih 15 godina. Mali ja je bio nahranjen.