Nakon sedmice učestalijeg degustiranja, ja prezadovoljan. Posle toliko dobrih albuma, čovek je opet uspeo da izbaci album koji vredi nebrojana nova slušanja. Kapa dole.
Još od Insurgentes-a mi jedan album ovako nije teško pao na prvu, ali vreme sklapa sve kockice, toliko da sam čak i naslovnu počeo da pevušim kad naiđe Jeste mi još uvek "Postcard pt II", ali onaj tekst me ne čini da se osećam glupo dok je pevam.
Kad smo kod tekstova, mislim da je ovo album gde je Stevan konačno uspeo da na liniji između njanjavog™ i emocionalnog konačno balansira svih sat vremena samo sa ove desne strane i time da ozbiljan pečat albumu, koji pored atmosfere uspešno izvlači i sa pričom. Priznaću, na "Happy returns" mi možda malo gazi liniju, ali opet, u kontekstu konceptualnog, opet dobro deluje.
Muzički sam očekivao, po onim najavama, malo veći far cry, ali što reče neko, čuje se ovo da je SW, tu nema greške. Dodaci tipa ženski vokal i više elektronike su glavni izdvajajući činioci u odnosu na prošli. Štaviše, šteta što ova riba nije više pevala.
Favoriti, pre svega, jebiga, Ancestral, ovo je već novi live classic, ne može drugačije. "Routine" sa druge strane jedna od onih koja mi je sve bolja i sve zanimljivija na svako novo slušanje, genijalna pesma.
Sve u svemu, jedan odlično izbalansiran i perfektno izveden album, i jedan od retkih koji me teraju da poželim da se ovo sivilo od vremena napolju nastavi kako bi bio što bolji štimung za slušanje