O, pa ja ne bulaznih o novom albumu...
Ovih dana sam opet poceo da se trujem albumom nakon nekog vremena, pa evo udaricu ga na track-by-track omrazeni review, jednostavno mi se previse svidja album :]
Away! - Volim kada je intro prava pesma! dakle uskracen za naraciju, naklapanje, vetrove, violine, akustiku, epske zajebancije...a uz to je i (verovatno) najzarazniji i najbolji intro ikada Odlican pocetak da se zaplovi u ovo cudo od albuma.
The Desperate Poet - Probacu odmah preko ove pesme da sumiram album...nije fora da pesme lice jedna na drugu, samo mi je to ideja. Dakle vecina riffova koje mozete cuti su, brat bratu, nista specijalno, nikada losi, a opet ima par trenutaka kada pak mogu da zasijaju svetloscu hiljadu pejnkilera. On the other hand, tu su tone i tone i hrpe predobrih, prelepih i prezaraznih melodija, leadova i soloa i on top of that najbolja kolona refrena koje su se u skorije vreme postrojile na nekom (power) metal albumu. Jebes ga, ne znas koji je bolji od kog! I onda...na vrh toga stvarno genijalni lirici, o kojima tek moze da se naklapa u posebnom tekstu. Salt mu dodje aluzija kako na suze tako na more...neka uprostena fabula albuma, kroz koji se manje-vise provlaci ista prica je "Zivot je moooreeee" :] A opet, ispricana koliko simplisticki, toliko i genijalno. Ne znam da li je tekstove pisao Ravn ili Nils, pa ne znam koga tacno da worshipujem, ali skidam kapu obojici. Ravnu na pisanju pesama, Nilsu na mocnom vokalnom performansu koji jos jednom ostavlja strahopostovanje, nakon svakog slusanja. Iz pesme u pesmu, covek vlada.
Daklem, prva pesma je super primer sta se ovde moze ocekivati, neka prosta tema...kao sto je blokada inspiracije, preradjena u prejaku pesmu, i meni #1 albuma.
I'm a desperate poet, and I know that I owe it to you
To deliver the goods, and I would, if I could
Oh yes, they deliver it alright :rockedevil:
The Mad Sailor - E ovo zovem 'pravim' power refrenom. Refren nakon koga kao da ti je neko dao happy pills i osecas se 3x bolje. I melodija i reci...pure power awesomeness. I jebena harmonika xD Ne znam kako, ali uspeli su da je ubace i da to ne zvuci cheesy, a opet to mislim da pre svega ide zasluga Nilsu :da Da mu das da peva uz gusle power, nacinio bi ga da zvuci genijalno.
Pesma o tome da je za plovidbu ludim morem zivota potreban jednako ludi kapetan da upravlja brodom...
Quiet! When they pull the plug on this world all mechanic
A dreamgig to play on the deck of this last Titanic
The Last Tribe - Prva 'epicnija' pesma albuma, malo se izlazi iz power-folk ruha, cak i (nepotreban?) blast deo pri startu...kako god, pesma odvlaci sa bacakanja talasa na sigurnost kopna. Pa vas prvo zagreje uz intro, pa baci na vas neki lead kao sto je onaj na 1:45 gde ti dodje da levitiras...pa uberkul strofe, lift-off...i onda r.e.f.r.e.n. Poleteli smo.
Tears - Uvek kad vidim ovako neki preuprosceni naziv pesme..ili je neka balada, ili neka dosadna pesmica... A opet, znam i da se izjebem.
"I want to master more
Than just staying afloat
I long to write a tale that differs
From what others wrote"
Ovo je pure Martin Walkyier. Ne kazem da je copy..ali ova, i jos po koja strofa sa albuma, me tako podseca na Skyclad. Sure, i muzicki tu moze da se nadje sigurno po koja skycladish folkish nota. Nego. Ova mi definitivno ima najbolji tekst na celom albumu. Refren, jos jedan koji je prste da polizes. Gde ih je samo izvukao? Volim kako se pesma smiri tamo na 4. minutu..pa lepi akusticni deo...i onda naglo poludi!
Pesma o savladavanju zivota, i kapiranju da nije bas sve tako prosto kako se cini...moja neka prosta verzija.
"Tears of anger make a man of me!"
Weather The Storm - Nesto sto mi je slusanjima postala najslabija pesma albuma mi je na prvu loptu bio drugi favourite. I jos uvek, mislim da je odlicna pesma, ali u ovom moru, ipak slabija riba. Kako god, refren mi je definitivno #2, posle Pesnika :] (Za ova dva i da se odlucim, ostale ne mogu da rangiram, nemoguce) Jos jedan powerish, koji dize elan, tera da se osecas bolje...sa truncicom nekog dezavija, a sa pevacem koji ga je prineo do vrhunca.
Fields - Jos jedna genijalna(zamisli!)...i jos jedan povratak na kopno, though ne tako miran kao prosli. Jeb'o zeca, ali onaj prelaz/riff na 2:42 je objasnio matematiku kol'ko je dobar! Cela midsekcija je bolesna do zla boga i nazad, malo nepohvatljivi soloi, super melodije, jos kad uledi Nils sa (cenim) najgrubljim vokalom na albumu..pravi whrilwind! I onda na 4:47 kao da je neko lupio samar bendu i rekao "Vracaj se bre na pesmu!". Refren i tekst jos jedni po kojima mogu samo da bacam prazne reci jer ne mogu dovoljno da gi nahvalim. Actually...ovo mi postaje ozbiljan kandidat za favorita albuma.
Water Of Life - Fun lil passage pre poslednjeg epica. Slicno kao i za intro, namesto nekog sviranja u prazno, stavljena mala zarazna kompozicija. Ali, sta me ipak nervira kod nje je da je mogla da bude mnogo vise, cenim da ima potencijala za manji folk hit :] Da se pre onog drugo evribadi refrena ubaci neki sredisnji deo+jos strofa i da se dotera bar na neka tri minuta...sustina, eto zarazne male pesme, umesto ubacivanja neko bezveznog midtroa ili slicnog sranja sa vetrovima ili, ne dao kai, naracijom.
Lost At Sea - Intro je, pak, nakacen ovde, no nisu samo vetrovi, vec i talasi xD But, I digress. Finalni dragulj ove krune od albuma. Ne veci od ostalih, ali dragulj. Spadam u grupu onih koji ne svrsavaju na ovakve duge, epic pesme sa kraja albuma, koji se prepotentno namecu kao "genijalne" samo zbog jebenog trajanja... Ova maaalo iskace iz te grupe, drzi glavu iznad mora mediokriteta, ali ipak vuce bolesti zbog kojih me ovakve pesme nerviraju. Neki prazni minuti, neki zbrzani i sl...npr. refren je imho mogao biti bolji. Riffovi i melodije ipak, ne fale nista :] dok ih ima. IMHO pesma je fina do 9. minuta, a tu vec krece da opravdava bivstvovanje na ovakvom albumu! Prelep solo tu. Well worth the wait :] Dakle, druga polovina pesme three thumbs up, prva one.
I left the homely fire to wrestle the sea
But if they reckon me dead, am I still me?
Da ga konkludiram, gore mi prsti, mislim da je Erik potpuno sazreo kompozitorski i uspeo da dovede WH do kapitalnog izdanja, koje je dobro koliko i prosla dva, ne mogu jos da kazem da je bolje, ali preopako mi se namece kao najbolje izdanje benda. Ispunjeno svkao ocekivanje, i povrh toga dobih jos. Sto se tice mana, ok, spomenuh u LAS da mozda ima nekih praznih trenutaka, tako i na par pesama pre toga ima akward ili filler momenata, ali nista sto ostavlja i trunku gorkog ukusa, to je jednostavno nemoguce uz ovakvu paradu refrena.
10 kao vrata.
Touching the stars
Perchance to dream
With luck to escape into the night...