Praznik (1967) Ovo je esencijalno jedan napet triler u kojem se najbolje može videti promenljiva ćud i volja našeg naroda. Iako je ovo nastalo u vreme pošto se Drugi svetski rat završio, jasno i glasno udara u podele koje smo imali tada. Jednog momenta si među prijateljima, drugog neko drugi poziva da budeš porobljen i da preuzme kontrolu nad ovima što su prvi preuzeli uzde. Jel treba da napišem kako je scena između Bate Životinje u ulozi Majora i četničkog vodnika Katića kojeg glumi Jovan Jovanović Burduš, gde se tokom ispijanja rakije tačno vidi ko drži kontrolu u prostoriji. Dok kamera švenkuje sa leva na desno u toj igri moći jedna od upečatljivijih scena. Ovo je Burduševa najupečatljivija uloga gde istovremeno vidimo i neverovatnu harizmu i glupost u liku Katića, koji je osetio da moć, može itekako da se iskoristi ako nije pod pravim nadzorom. Dušan Janićijević kao u Štićeniku, glumi jednu apstraktnu silu u pojavi čoveka čijeg se postojanja čitavo selo grozi i radi krvavi čin. Za film prvenac Đorđa Kadijevića, ovo je jedno smelo i progresivno delo koje nadopunjuje i režija koja je tako poletna, da film ne časi časa tokom pravljenja jedne sulude atmosfere u kojoj se može opisati naš mentalitet. Sulud! I sve to kroz prizmu poslednje večere, ono jagnje dok se komada svima je dobro i svi su mirni. Čim ga ponestane nastaje gomila problema po sve moguće likove koji obitavaju tokom filma. Usud je nešto što niko od nas ne može da izbegne, bilo to zbog ratnih okolnosti, i ovoga slučaja i religije, jer se sve dešava na praznik, Božića koji ništa ne znači ljudima, čije biće je okupano u moći. I koji ne prezaju da učine i najgora dela, po živote nedužnih seljaka i američkih avijatičara koji ni krivi ni dužni pokušuvaju da sačuvaju živu glavu. Sve to kroz sočivo kamere Aleksandra Petkovića koji ovu zimu i pustahiju čini da poprimi grozmornu i jalovu poetičnost u svakom kadru. I naravno ne bi to ni približno sve bilo tako živahno i moderno da film nije montirao Vuksan Lukvoac, naturščik i progresivni kreator montažerstva kod nas. I sam završetak je dobro poentirao, kada ništa ne ostane, onda će muzikanti sve pokupiti, tako da bi se moglo reći da je Šijan i donekle bio inspirisan ovim završetkom sa svojim kultnim naslovom Ko to tamo peva. Odličan debitantski film i nije ni čudo što je Kadijević posle kreirao slagalicu o našem nacionalnom identitetu i moralu, i bilo bi dobro da iznova otkrijemo film i kada gospodina Kadijevića jednog dana ne bude da mu ukažemo sve lovorike koje je zaslužio.