pa mislim...da bi se imalo stavove koji su saglasni s naucnim saznanjima mora da se veruje u nauku. to se u prvom redu tiče običnog-kafanskog sveta, ali nijedan naučnik nije "totalni naučnik". svi su oni naučnici samo u svojoj parcijalnoj nauci, a izvan toga su nešto trezvenija marva koja ume da se ne izblamira (ima izuzetaka u oba pravca), zato što imaju uverenja koja ne odudaraju od prihvatljivog obrasca njihove drustvene uloge. što se čovek više udaljava od idealtipskog naučnika do običnog homo kafandžije to je manji pritisak da se ima takva uverenja, a veći da se ima i da se ispoveda ostala, kafandžijska uverenja. manja je tolerancija kako nekonformizma izvana, zako i saznajne nedeterminisanosti iznutra.
ZATO uvaženi gojko kaže ne treba biti hrabar da se ima uverenje koje je u skladu sa naukom, to NIJE HRABROST jer i naš kafandžija može povrh svega što jeste, pored svojih prosečnih identiteta još hobistički kupovati neki magazin i biti informisan o nauci. ali biti u frikciji sa fundamentalnim drustvenim obrascima koji povlače ona najčešća uverenja, koja nemaju veze sa naukom, za to treba određena svest, određeni etički kod, jednostavno pripremljenost na tu frikciju i nedeterminisanost. to je emocionalna i moralna stvar i zato kaže gojko hrabrost. užasno je jasna rečenica, nisi normalan koliko bezobrazno ne želiš da razumeš.
i tvoja tvrdnja da u nauci nema verovanja nije tačna, jer ti "verovanje" gledaš u startu kroz religiju, a ne bi trebalo. sistematsko razumevanje kao da zamenjuje verovanje, ali i ono zahteva neku početnu tačku, ispod koje u datom momentu ne može da dopre. nauka je odavno preokupirana traženjem same te početne tačke i to je otišlo u takvu dubinu i dubiozu da normalan naučnik nema praktičnu mogućnost da isprati "drvo znanja" od korena do krošnje gde je njihovo stvarno kapiranje. svi oni su prinđeni da veruju u svoje parcijalne manje-više fundamentalne zakone i da se drže određenih autoriteta i ortodoksija i u svakom slučaju da se što uže specijalizuju, do nivoa koji je već malo komičan, da bi mogli da nadgrade nešto na okvir znanja koji je utemeljen otpre, mimo njih, i koji je nekorisno propitivati.
i, recimo, teolozi imaju svoja drva znanja, ali koreni su statični. to su dogme u čiju dubinu je nemoguće ići jer ništa ispod i ne postoji (postoji za antropologa, istoričara i sociologa, pa i za filozofa, ali ne za teologa i za vernika kao takvog) - a ponad toga su razgranatije forme "znanja" do kojih se dolazi "istraživanjima" (mentalnim masturbacijama) i tu volšebno odjednom ima razumevanja; odjednom nekako verski autoritet ima odgovor na sve...i oni pišu svoje sastave nalik naučnim radovima, i oni su specijalizovani za svoje tematske oblasti itd. i kad postaviš stvarno pitanje ima li tu neko ko u nešto NE veruje - naučnik, teolog, filozof, u onom materijalističkom, neuroscience smislu, ja mislim da nema. svima mozak radi isto, svi veruju na dvnevnoj bazi da bi živeli i radili.
ali naučnici, kao ljudi koji nisu definisani time što imaju uverenja na dnevnoj bazi koja su u saglasnosti sa naučnim saznanjima, nego time što stvaraju nova saznanja, JESU HRABRI. zato što se oni konstantno hrvu sa relativnošću svog razumevanja. na posletku će i kvantni fizičar koji je svoje razumevanje svemira protegao do krajnjih ljudskih granica tipično reći da tu nema šta da se razume i da to nije dostižno ("If you think you understand quantum mechanics, you don't understand quantum mechanics.") nego samo ima da se otkriva i posmatra i da će tako verovatno biti zauvek. nauka ide baš u tu dubinu i stalno je svesna relativnosti "korena", a teologija to NE SME. teolozi su na dužnosti da budu ubeđeni da razumeju svet, u cilju odrzanja aure znanja. naučnici u stvari moraju s vremena na vreme VIŠE da veruju da bi mogli da nastave da proizvode nova naučna saznanja, da stisnu zube iako je tlo ispod njih nestabilno, ili da barataju zakonima koji mogu matematički da se izraze (jedva) ali ljudski ne mogu nikako da se pojme, da se uglave u čulni doživljaj sveta (sa druge strane ako pogledaš teologiju videćeš da se tu lako pribegava u vizualistički konceptualizam u neke falš apstraktne entitete, kojima se po potrebi može nacrtati i brada, osim kada zato leti glava jer je neko pametan provalio da to kvari imidž - ČITAJ ISLAM). i iako mogu da pogreše, oni moraju da se suoče sa svetom kakav jeste (neprijatan!) i da iščeprkaju u njemu neki svoj nugget istine, svoj mali doprinos koji opet u krajnjoj liniji mozda neće ništa vredeti čovečanstvu. a tako se može bezbrižno pogađati koliko anđela pleše na vrhu igle, jer tu su rezultati ZAGARANTOVANI. može se uvek od dogme razrađivati nova, razgranatija teorija, u nedogled. u nauci nije zagarantovan put ni u visinu ni u dubinu, možeš ceo život nešto istraživati i imaćeš manje razumevanje nego u početku ili ćeš čak materijalno i profesionalno da propadneš.