Letos sam otišla na dva dana u italiju samo da bih čula uživo čoveka čiju sam muziku u tom trenutku volela toliko da mi nije padalo na pamet da dozvolim da evropska turneja prođe a da ga ne vidim. Najbliže mesto u kojem je svirao bio je Torino. Za tu akciju spremalo se par meseci, skupljala kintu, batalila pljuge, nisam izlazila. Ništa. Da ne pričam o tome da nema direktnog prevoza do tamo, pa sam morala za Milan Bergamo, pa zatim Milano, pa odatle Torino. Nakon celog tog mrcvarenja sa prevozima došla sam na cert premorena, slušala čoveka 4 sata, nakon koncerta blejala do 5 do prvog prevoza i natrag za Beograd. Ali osećaj kada sam došla k sebi posle svega toga je čista pobeda...zato što sam ga čula, videla... Ali to je to: ili voliš svirku ili ne. Ni jednog momenta nisam zažalila što sam išla niti mi je prošlo kroz glavu da sam novac za putovanje i kartu za koncert mogla da potrošim na nešto drugo.