Jump to content

Recommended Posts

Orfej srprske poetike

Kraj na početku

 

Na današnji dan pre 45 godina veliki srpski pesnik sklopio svoju životnu knjigu sa samo 27 godina

 

U hladnoj zimskoj zagrebačkoj noći između subote i nedelje, 11. i 12. februara 1961, pri ulazu u park iz Jandrićeve ulice 35, visilo je obešeno, o stub fenjera, jedva visok dva metra i nešto, telo beogradskog pesnika i studenta filozofije Branka Miljkovića, koji je već bio poznat u književnosti po mnogobrojnim pesmama, a naročito po stihu – ''Ubi me prejaka reč''.

 

Od tada o ovom poeti koji je nasilno umro u 27. godini (rođen je u Nišu 1934), ne prestaju da se pišu tekstovi i knjige, štampaju njegove pesme. To se i danas čini u Rusiji kad su u pitanju tragične sudbine pesnika Sergeja Jesenjina i Vladimira Majakovskog.

 

A samo godinu dana ranije, u zbirci ''Vatra i ništa'', a u ''Baladi'' posvećenoj Ohridskim trubadurima, Miljković je pevao:

Mudrosti, neiskusno sviću zore.

Na obične reči više nemam pravo!

Moje se srce gasi, oči gore.

Pevajte, divni starci, dok nad glavom

Rasprskavaju se zvezde kao metafore!

Što je visoko, iščezne, što je nisko, istruli.

Ptico, dovešću te do reči. Al vrati

Pozajmljeni plamen. Pepeo ne huli.

U tuđem smo srcu svoje srce čuli.

Isto je pevati i umirati.

 

Vest da je pronađeno beživotno telo Miljkovića preneli su tada uzdržano svi ondašnji jugoslovenski dnevnici, a zvanična ''Borba'' je objavila: ''Mladi beogradski književnik i dobitnik Oktobarske nagrade grada Beograda za 1960. (za zbirku ''Vatra i ništa'', Prosveta, Beograd) nađen je u nedelju mrtav. Posle uviđaja organa SUP, utvrđeno je da je Miljković izvršio samoubistvo. Istraga povodom ovog slučaja je u toku.''

 

U ''Pesmi za moj 27. rođendan'' koju je napisao nekoliko meseci pre smrti, Branko Miljković je pevao:

Više mi nisu potrebne reči, treba mi vreme;

Vreme je da sunce kaže koliko je sati;

Vreme je da cvet progovori, a usta zaneme;

Ko loše živi zar može jasno zapevati!

 

Ali vratimo se danu smrti Branka Miljkovića. Šta se tačno desilo 12. febuara1961. godine nikada nećemo saznati. Vest o samoubistvu bila je nejasna i štura. Ostao je jedino da svedoči grob na beogradskom Novom groblju, između humki Vojislava Ilića i Sime Matavulja. Pesnikinja Ljubica Miletić kaže u eseju posvećenom ovom našem poeti: ''Branko Miljković je bio i jeste velika nerazjašnjena tajna srpske poezije. Njegovo zaveštanje puno tragizma i lepote ne gubi ništa s godinama koje se talože jedna na drugu.''

 

Zanimljiva je i vest objavljena u ''Borbi'' daleke 1954, kad je on imao samo 20 godina, a u kojoj se pod naslovom ''Branko Miljković'', kaže: ''Samo godinu dana posle objavljivanja svoje prve zbirke pesama koja je štampana 1953. godine (''Uzalud je budim'') Branko Miljković postaje član Udruženja književnika Srbije. Danas je on već stekao ugled priznatog pesnika i vrlo često se sa svojim radovima pojavljuje na stranicama većine naših časopisa i listova.''

 

A u tim godinama on je ispevao i pesmu ''Grob prijatelja'':

Ležiš u tamnoj i dubokoj pukotini u vremenu

Prstima uzimam obalu (nema te među prstima)

Drvo i njegova noć čekaju te na obali dve zelene večnosti

Tvoj glas sanja nešto teško u dnu kamena

Ležiš u tamnoj I dubokoj pukotini u vremenu

 

Nije možda zato ni čudno što se pesnikinja Miletić još pita kako je moguće da mladić u 23. godini uđe u književnost sa zbirkom pesama najviše, uglavnom antologijske vrednosti?! Ili, kakva je to blagodet njemu data da stupi u carstvo poezije, 1957. ''Tragičnim sonetima'', sonetnim vencem visokog dometa? Kakva je to promisao navela živog da počne svoje delo zavetnim ciklusom ''Sedam mrtvih pesnika''? Ili, još tajanstvenije, otkud Orfej i Euridika, silazak u podzemlje, u onostrano, kad pesnik počinje uspon u visine srpske poezije? Je li Miljković znao da se u njegovom početku krije kraj, a u kraju večnost...

odakle je sve to?

super sto si postovala

Share this post


Link to post
Share on other sites

Kada je okoncan zivot mladog pesnika Branka Miljkovica (29.1.1934-12.2.1961.), Broz je jos drzao poluge stampe. Zato nijedan list dugo godina nije se usudjivao da se pozabavi tragikom Miljkoviceve sudbine. Izuzeci su bili zagrebacki nedeljnici “Vjesnik u srijedu” i “Telegram”, list za zbivanja u oblasti kulture.

 

Deset dana posle njegove smrti VUS je objavio opsezan tekst Miodraga Asanina “Poreceno odricanje”, koji je prepun insinuacija da su za Miljkovicev preran odlazak krive “neke njegove bliske beogradske kolege”. Pre nego sto ce srpski pisac otici da radi u Radio Zagrebu, on je imao “teske okrsaje sa izvesnim beogradskim prijateljima”, navodi VUS.

 

Posle kraceg rada u Radio Zagrebu, on se iznenada vraca u Beograd i pocinje intenzivno druzenje sa casicom. Doziveo je i nekoliko ostrih sukoba. “Pa, sta predstavlja danasnja poezija?” pitao se tada i sam odgovarao: “Nista”. Onda mu je prijatelj pesnik savetovao da se javno odrekne poezije, sto je Miljkovic, u melanholicnom stanju i obecao. I vec za nekoliko dana beogradski nedeljnik, VUS ne navodi koji, objavljuje Miljkovicevu poruku, u kojoj se, izmedju ostalog, tvrdi: “Zelim da se zna da sam ja rascistio sa onim sto sam naskrabao za ovo nekoliko godina. Odricem se: 1. knjige “Uzalud je budim”; 2. zbirke “Poreklo nade”; 3. zbirke “Vatra i nista”. Zao mi je sto nisam u stanju da vratim nagradu (Oktobarsku) i 4. zajednicke zbirke: “Smrti protiv smrti” (sa Blazom Scepanovicem).

 

Posle odricanja od svojih stihova, slucaj “Miljkovic” nije pao u zaborav. Naprotiv, u sledecem broju beogradskog “ilustrovanog lista” (kojeg, opet, VUS ne pominje) objavljena je i anketa pesnika o tome da li podrzavaju ili ne Miljkovicev stav o svom pesnistvu. Stevan Raickovic je tada rekao, tvrdi VUS 22.2.1961, da “pesnik ima pravo u izvesnim trenucima da bude ili odusevljen sobom ili razocaran u sebe”. I istaknuti kriticar Predrag Palavestra je rekao da je Miljkovic “postigao ono sto je zeleo”. Dragan Kolundzija je dodao da se Miljkovic “trezno odricao”: “Bio sam sa Brankom dok je bio u Beogradu i znam sa kakvim je nestrpljenjem ocekivao izlazak svojih knjiga pesama “Vatra i nista” i “Poreklo nade”.

 

U zaostavstini upravo je pronadjena Miljkoviceva pesma naslovljena “Stevan Raickovic”. I, naravno, VUS zakljucuje: “Tih dana, dok se u novinskim kioscima prodavao taj ilustrovani casopis, uoci samoubistva 11. februara, Miljkovic je izgledao vrlo neobicno. Usne su mu bile stisnute, pokreti odsecni, nervozni i brzi. Na njegovom licu nije bilo vise one vedrine, ni zelje da bude kozer i zabavljac kao prethodnih dana. Nadjen je 12. februara u jednom od najlepsih delova Zagreba.”

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Kada je okoncan zivot mladog pesnika Branka Miljkovica (29.1.1934-12.2.1961.), Broz je jos drzao poluge stampe. Zato nijedan list dugo godina nije se usudjivao da se pozabavi tragikom Miljkoviceve sudbine. Izuzeci su bili zagrebacki nedeljnici “Vjesnik u srijedu” i “Telegram”, list za zbivanja u oblasti kulture.

 

Deset dana posle njegove smrti VUS je objavio opsezan tekst Miodraga Asanina “Poreceno odricanje”, koji je prepun insinuacija da su za Miljkovicev preran odlazak krive “neke njegove bliske beogradske kolege”. Pre nego sto ce srpski pisac otici da radi u Radio Zagrebu, on je imao “teske okrsaje sa izvesnim beogradskim prijateljima”, navodi VUS.

 

Posle kraceg rada u Radio Zagrebu, on se iznenada vraca u Beograd i pocinje intenzivno druzenje sa casicom. Doziveo je i nekoliko ostrih sukoba. “Pa, sta predstavlja danasnja poezija?” pitao se tada i sam odgovarao: “Nista”. Onda mu je prijatelj pesnik savetovao da se javno odrekne poezije, sto je Miljkovic, u melanholicnom stanju i obecao. I vec za nekoliko dana beogradski nedeljnik, VUS ne navodi koji, objavljuje Miljkovicevu poruku, u kojoj se, izmedju ostalog, tvrdi: “Zelim da se zna da sam ja rascistio sa onim sto sam naskrabao za ovo nekoliko godina. Odricem se: 1. knjige “Uzalud je budim”; 2. zbirke “Poreklo nade”; 3. zbirke “Vatra i nista”. Zao mi je sto nisam u stanju da vratim nagradu (Oktobarsku) i 4. zajednicke zbirke: “Smrti protiv smrti” (sa Blazom Scepanovicem).

 

Posle odricanja od svojih stihova, slucaj “Miljkovic” nije pao u zaborav. Naprotiv, u sledecem broju beogradskog “ilustrovanog lista” (kojeg, opet, VUS ne pominje) objavljena je i anketa pesnika o tome da li podrzavaju ili ne Miljkovicev stav o svom pesnistvu. Stevan Raickovic je tada rekao, tvrdi VUS 22.2.1961, da “pesnik ima pravo u izvesnim trenucima da bude ili odusevljen sobom ili razocaran u sebe”. I istaknuti kriticar Predrag Palavestra je rekao da je Miljkovic “postigao ono sto je zeleo”. Dragan Kolundzija je dodao da se Miljkovic “trezno odricao”: “Bio sam sa Brankom dok je bio u Beogradu i znam sa kakvim je nestrpljenjem ocekivao izlazak svojih knjiga pesama “Vatra i nista” i “Poreklo nade”.

 

U zaostavstini upravo je pronadjena Miljkoviceva pesma naslovljena “Stevan Raickovic”. I, naravno, VUS zakljucuje: “Tih dana, dok se u novinskim kioscima prodavao taj ilustrovani casopis, uoci samoubistva 11. februara, Miljkovic je izgledao vrlo neobicno. Usne su mu bile stisnute, pokreti odsecni, nervozni i brzi. Na njegovom licu nije bilo vise one vedrine, ni zelje da bude kozer i zabavljac kao prethodnih dana. Nadjen je 12. februara u jednom od najlepsih delova Zagreba.”

hvala mnogo za ovo! pivopije.gif

Share this post


Link to post
Share on other sites

Obletao je oko mene

 

Obletao je oko mene

Za vreme mnogih meseca dana i časova

I stavio je najzad svoju ruku na moje grudi

Nazivajući me svojim malim malim srcem

Istrgao mi je obećanje

Kao što se istrže cvet iz zemlje

I zadržao ga u svome sećanju

Kao što se čuva cvet u zimskoj bašti

A ja

Zaboravila sam na svoje obećanje

I cvet je brzo svenuo

Oči su mu se iskolačile

Pogledao me je popreko

I uvredio teško

A drugi je došao i nije mi ništa tražio

Ali me je celu obuhvatio pogledom

U času za njega bila sam naga

Od glave do pete

I kad me je svukao

Dopustila sam mu da od mene čini šta hoće

A nisam znala ni ko je on.

 

 

Jacquea Pevert ( Zhak Prever)

Edited by VeronikaJeOdluchilaDaUmre

Share this post


Link to post
Share on other sites

Mad Girl's Love Song

 

"I shut my eyes and all the world drops dead;

I lift my lids and all is born again.

(I think I made you up inside my head.)

 

The stars go waltzing out in blue and red,

And arbitrary blackness gallops in:

I shut my eyes and all the world drops dead.

 

I dreamed that you bewitched me into bed

And sung me moon-struck, kissed me quite insane.

(I think I made you up inside my head.)

 

God topples from the sky, hell's fires fade:

Exit seraphim and Satan's men:

I shut my eyes and all the world drops dead.

 

I fancied you'd return the way you said,

But I grow old and I forget your name.

(I think I made you up inside my head.)

 

I should have loved a thunderbird instead;

At least when spring comes they roar back again.

I shut my eyes and all the world drops dead.

(I think I made you up inside my head.)"

 

 

Sylvia Plath

Edited by silvereye_witch

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 2 weeks later...

E AM, mogle bismo da razmenimo neke pesme jer sam odavno skinula dosta njenih...

 

Ariel

 

Stasis in darkness.

Then the substanceless blue

Pour of tor and distances.

 

God's lioness,

How one we grow,

Pivot of heels and knees!--The furrow

 

Splits and passes, sister to

The brown arc

Of the neck I cannot catch,

 

Nigger-eye

Berries cast dark

Hooks----

 

Black sweet blood mouthfuls,

Shadows.

Something else

 

Hauls me through air----

Thighs, hair;

Flakes from my heels.

 

White

Godiva, I unpeel----

Dead hands, dead stringencies.

 

And now I

Foam to wheat, a glitter of seas.

The child's cry

 

Melts in the wall.

And I

Am the arrow,

 

The dew that flies,

Suicidal, at one with the drive

Into the red

 

Eye, the cauldron of morning.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

THE EYES OF BEAUTY

 

by: Charles Baudelaire <---definitivno!!! icon_wink.gif

 

 

YOU are a sky of autumn, pale and rose;

But all the sea of sadness in my blood

Surges, and ebbing, leaves my lips morose,

Salt with the memory of the bitter flood.

 

In vain your hand glides my faint bosom o'er,

That which you seek, beloved, is desecrate

By woman's tooth and talon; ah, no more

Seek in me for a heart which those dogs ate.

 

It is a ruin where the jackals rest,

And rend and tear and glut themselves and slay--

A perfume swims about your naked breast!

 

Beauty, hard scourge of spirits, have your way!

With flame-like eyes that at bright feasts have flared

Burn up these tatters that the beasts have spared!

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Petrarca i Baudelaire (Bodler) su mi naj naj..

Smrt ne može slatko lice gorkim činit

al od slatka lice smrt slatka bit može

Ona, koja mi dobrim sve misli prože,

vođom može biti, mrtvim me učinit.

 

(...)Jača smrću htijenje moje,

drag mi je tvoj dolaz, dakle dođi, Smrti!

 

...crvi, slijepi druzi, ogluhli u tami

(...)i recite- patnje ima li još koje

za taj trup bez duše, za to tijelo moje.

 

Da znam još što ovako napamet.. možda bih napisala..

eee..da, Gottfried Benn: Čovjek i žena idu kroz baraku za rak

 

Podigni mirno ovaj pokrivač.

Meko je meso. Ne boli.

(...)

Navire njiva uz svaku postelju.

Sprema se krv da poteče,

žar da se zapreta. Zemlja poziva.

Edited by wild cat

Share this post


Link to post
Share on other sites

izabela, to je cisto kenjanje a ne poezija...

 

ovo je poezija:

 

Da, mi nećemo lutati više

 

Da, mi nećemo lutati više

u kasnoj noći ti i ja,

i zalud srce ljubavlju diše

i mesečina još uvek sja.

Jer duša kreće već iz grudi

uz mač što hrli sad u boj;

za predahom mi srce žudi,

i ljubav traži kraj već svoj.

I zalud noć sva voljenjem diše

i zalud njoj će uskoro kraj,

nas dvoje neće lutati više

uz mesečine blistav sjaj.

 

-George Gordon Lord Byron

Share this post


Link to post
Share on other sites

Posmrtni prekor

 

by : Sharl Bodler

 

 

Kad usnila budesh, lepotice mrachna,

na dnu spomenika od tamnoga kama,

i kad vlazhni sanduk i duboka jama

postanu ti soba i postelja mlachna;

 

kad kamen, stishtjutji tvoja prsa mlachna

i bokove koje ljupki nehaj slama,

oduzme tvom srcu zhestine i plama,

i lutanja tvoja skrati beskonachna,

 

grob, taj poverenik moga sna golema

(jer grobu je bitje pesnikovo znano),

usred dugih notji kad pochinka nema,

 

kazatje :" Shta vredi, bedna kurtizano,

shto nisi shvatila plach mrtvih i prekor?"

-I crv razdiratje tvoj struk kao prekor.

 

 

Zagonetka ljubavi

 

by: Feliks Arver

 

Moj duh zagonetku nosi, zhivot tajnu,

vechnu ljubav zachetu u jednom trenu.

Patnja je bez nade, uz tjutnju beskrajnu,

a ne sluti nishta ta shto sve pokrenu.

 

Vaj! neprimetjen tju minut uz drazh njenu,

uvek kraj nje ali kroz samotju trajnu,

i zemaljsko vreme proveshtju na kraju

ne trazhetji nishta i slichetj na senu.

 

Ona, mada Bog je zda nezhnom i blagom,

sledi svoj put, plaha, i ne chuje tragom

taj shapat ljubavi koji za njom kretje.

 

Ozbiljnoj duzhnosti pobozhno naklona

kazatje za pesmu tu gde je sva ona:

"Koja je to zhena?" i shvatiti netje...

 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Obletao je oko mene

 

Obletao je oko mene

Za vreme mnogih meseca dana i časova

I stavio je najzad svoju ruku na moje grudi

Nazivajući me svojim malim malim srcem

Istrgao mi je obećanje

Kao što se istrže cvet iz zemlje

I zadržao ga u svome sećanju

Kao što se čuva cvet u zimskoj bašti

A ja

Zaboravila sam na svoje obećanje

I cvet je brzo svenuo

Oči su mu se iskolačile

Pogledao me je popreko

I uvredio teško

A drugi je došao i nije mi ništa tražio

Ali me je celu obuhvatio pogledom

U času za njega bila sam naga

Od glave do pete

I kad me je svukao

Dopustila sam mu da od mene čini šta hoće

A nisam znala ni ko je on.

 

Jecques Prever

Share this post


Link to post
Share on other sites

Aj kad smo vec kod njega...

 

 

divni život

 

u menažerijama

puno je životinja

citav život provode

iza rešetaka

zar mi nismo braca

tih sirotih životinja

 

nismo za žaljenje

treba nas koreti

dopustili smo da nas iznenade

a šta smo ucinili

mi deca stepeništa

deca iz corsokaka

svet nas je odbacio od sebe

a život tresnuo u blato

 

majka nam je beda

a otac krcma

izrasli smo po fiokama

umesto u kolevci

dopustili su da se otkotrljamo

niz ulicne oluke nagi

od najmladih naših dana

parkirani smo po zatvorima

spavamo po kavezima

i vrtimo se u krug

ne videci prirodu

ne pevajuci pesme

 

nismo za žaljenje

mi smo za prekore

 

dopustili smo da nas iznenade

a šta smo ucinili

mi deca stepeništa

deca iz corsokaka

svet nas je odbacio od sebe

a život tresnuo u blato

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • Recently Browsing   0 members

    • No registered users viewing this page.
×
×
  • Create New...