Jump to content

Recommended Posts

ANNABEL LEE

 

 

by Edgar Allan Poe

(1849)

 

 

 

It was many and many a year ago,

In a kingdom by the sea,

That a maiden there lived whom you may know

By the name of ANNABEL LEE;--

And this maiden she lived with no other thought

Than to love and be loved by me.

She was a child and I was a child,

In this kingdom by the sea,

But we loved with a love that was more than love--

I and my Annabel Lee--

With a love that the winged seraphs of heaven

Coveted her and me.

 

And this was the reason that, long ago,

In this kingdom by the sea,

A wind blew out of a cloud by night

Chilling my Annabel Lee;

So that her high-born kinsman came

And bore her away from me,

To shut her up in a sepulchre

In this kingdom by the sea.

 

The angels, not half so happy in Heaven,

Went envying her and me:--

Yes! that was the reason (as all men know,

In this kingdom by the sea)

That the wind came out of a cloud, chilling

And killing my Annabel Lee.

 

But our love it was stronger by far than the love

Of those who were older than we--

Of many far wiser than we-

And neither the angels in Heaven above,

Nor the demons down under the sea,

Can ever dissever my soul from the soul

Of the beautiful Annabel Lee:--

 

For the moon never beams without bringing me dreams

Of the beautiful Annabel Lee;

And the stars never rise but I see the bright eyes

Of the beautiful Annabel Lee;

And so, all the night-tide, I lie down by the side

Of my darling, my darling, my life and my bride,

In her sepulchre there by the sea--

In her tomb by the side of the sea.

 

I naravno Poe.

Share this post


Link to post
Share on other sites

NE VJERUJ...

 

Ne vjeruj u moje stihove i rime

Kad ti kažu, draga, da te silno volim,

U trenutku svakom da se za te molim

I da ti u stabla urezujem ime;-

 

Ne vjeruj! No kasno, kad se mjesec javi

I prelije srmom vrh modrijeh krša,

Tamo, gdje u grmu proljeće leprša

I gdje slatko spava naš jorgovan plavi,

 

Dođi, čekaću te!- U časima tijem,

Kad na grudi moje priljubiš se čvršće,

Osjetiš li, draga, da mi t'jelo dršće,

I da silno gorim ognjevima svijem,

 

Tada vjeruj meni, i ne pitaj više!

Jer istinska ljubav za riječi ne zna,

Ona samo plamti, silna, neoprezna,

Niti mari, draga, da stihove piše.

Aleksa Santic.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Da, ali Milanove textove pohstuju i ljudi od po 40 godina...

Jim je za dechurliju, iako ima i on vrednih textova... naravno

Pa i Jimove pesme postuju ljudi koji nemaju 15 godina... laugh.gificon_wink.gif

bez predrasuda!

 

Mislim da ima raznih ljudi, raznih ukusa zato i nisam rekla da je Milan za ,,decurliju'' kako si se ti izrazila

 

i verujem da je Milan priznat, samo meni je to ipak vise lozacina za EKVovce nego poezija, jer iako ima dubine i lepote u njegovim pesmama ne mogu da se otresem slike zaludjenica po kstu kako secu vene na Milanovu sliku i pijuckaju trodone na njegove pesme...valjda neka moja losa iskustva sa takvim ljudima i njegovim uticajem ali drago mi je sto ga smatraju pesnikom

 

 

slede pesme samo da prepisem

 

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Jehuda Amihaj, nesto prepisano na brzinu icon_wink.gif

 

Brz i gorak

 

Kraj bese brz i gorak.

Lagan i slada bese dan nad nama,

slatke i lagane behu tmine

kada moje sake ne lovishe jedna drugu

u ochaju, vetj u ljubavi tvoj tela,

koje je nicalo izmedju njih.

 

I kada sam prodirao u tebe

izgledalo je da bi golema sretja

mogla biti izmerena preciznostju

oshtrog bola. Brzog i gorkog.

 

Lagane i slatke behu tmine.

A sad gorke i oshtre kao pesak -

,,Budimo razumni'' i slicne psovke.

 

I shto se manje volimo,

vishe govorimo,

rechi, rechenice, duge, uredne.

Da smo ostali skupa,

mogli smo postati tishina.

 

 

 

Tokom ljubavi nashe,

kutje su sazidane

 

 

Tokom ljubavi nashe, kutje su sazidane

i devojchica je, pochevsi tada,

nauchila da svira na flauti.

Njene etide dizu se i rushe.

Mozes ih chuti, danas,

kad se vise ne gnezdimo,

jedno u drugom,

ko ptice sto se gnezde u krosnjama.

Ti menjas novchitje, silom prilika,

od zemlje do zemlje,

od podstreka do podstreka.

 

I mada se grlismo ludo,

sad znam da nismo odstupili od norme

niti smo uznemirili svet,

gradjane, i njihove sne. Svrsheno je.

 

Uskoro

od nas dvoje netje ostati nijedno

da zaboravi drugog.

 

 

***

Ja sam usamljeni chovek, a ne demokratija.

Izvrshna, ljubavna i zakonodavna motj

u jednom telu.

Motj mrznje i motj verovanja

Motj slepa i moc nema.

Nisam izabran. Ja sam demonstracija,

nosim lice kao transparent.

Sve tu pishe. Sve.

Molim, ne bacajte suzavac, ja vetj plachem.

Ne treba me rasturati.

Rasturen sam.

Mrtvi su takodje demonstracija.

Kada posetim ochev grob, vidim

spomenike koje nose ruke prashine:

oni su masovna demonstracija.

 

 

Otac mog prijatelja

 

Video sam oca mog prijatelja.

Vise ne razgovara sam sa sobom na ulici.

Javni radnik, penzioner,

u svetlosti sumraka.

 

U poredjenju sa njim Buber je veciti student,

koji raspravlja kitjenim jezikom.

I Hercl, takodje, oslonjen na ogradu broda,

dok mu nevina brada vijori u toplom dijalogu.

 

,,Ovaj je zivot stalno odlazenje

iz mnogih kutja.''

Zbir svih stepenica

niz koje sam do sada sishao

odveo bi me pravo do neba.

Share this post


Link to post
Share on other sites

Elizabeth

 

Elizabeth, it surley is most fit

{logic and common usage so commanding}

In thy own book that first thy name be writ

Zeno and other sages, notwithstanding

And I have other reasons for so doing

Besides my innate love of contradiction;

Each poet - if a poet - in pursuing

The muses thro' their bowers of Truth or Fiction;

Has studied very little of his part,

Read nothing, written less - in short's a fool

Endued with neither soul, nor sense, nor art,

Being ignorant of one important rule,

Employed even in the theses of the school-

Called - I forgot the heathenish Greek name

{Called anything, its meaning is the same}

"Always write first things uppermost in the heart."

 

Edgar Allan Poe

Share this post


Link to post
Share on other sites

@ D.Princess Mi smo imali na fucksu za domaci prevod na engl. Iskrenu pesmu. Pored Rakicja imali smo i Ujevica, Disa itd. Anyway, za jednu strofu trebalo mi je 2 sata. Nisam znala da je tako tesko prevesti a pri tom ostvariti rimu. Nije da nisam bila zadovoljna jer sam zaista dobila pjesnicki izraz, ali kao da nisam rekla ono sto je Rakicj htio recji. Jbg, srpski jezik je zaista tezak za prevesti (ne bukvalno, vec dati koliko-toliko vjerodostojno znacenje). Mogu mislit kako je bilo onima koji su prevodili Njegosha. uf...

Share this post


Link to post
Share on other sites

Miljkovic - one and only. biggrin.gif

posle njega - Bodler.

Miljkovitj me asocira na jednu osobu koju bi rado da vidim mnogo metara ispod zemlje...tako da iako predobro pise, nikad mi netje biti miljenik niti mogu da neteram sebe da prepisem ijednu nejgovu stvar

 

bed no.gif

Share this post


Link to post
Share on other sites

Miljkovitj me asocira na jednu osobu koju bi rado da vidim mnogo metara ispod zemlje...tako da iako predobro pise, nikad mi netje biti miljenik niti mogu da neteram sebe da prepisem ijednu nejgovu stvar

 

bed no.gif

I njega su mnogi željeli pod zemljom, pa je zemlju i dobio vrlo mlad. Mada je sve to prekriveno velom tajne, pa se navodi da je izvršio samoubistvo. jesi sigirna da tvoj poznanik nije njegova reinkarnacija? icon_biggrin.gif

Share this post


Link to post
Share on other sites

I njega su mnogi željeli pod zemljom, pa je zemlju i dobio vrlo mlad. Mada je sve to prekriveno velom tajne, pa se navodi da je izvršio samoubistvo. jesi sigirna da tvoj poznanik nije njegova reinkarnacija? icon_biggrin.gif

Joj, ne do bog...ona je jedna skroz nekreativna neiskrena osoba, dvolicna i bez imalo maste. Sve na toj osobi je lazno i predstavlja se za nesto sto nije. Tako da, nadam se da nije, cisto da ne bi uvreda pala na Miljkovitjeva dela. icon_da.gif

Ma da, radili smo o tome i citali neke izvestaje koje govore da je ubijen i neki koji govore o samoubistvu.

 

Navondo telo je pomereno, grancica pretanka za vesanje...tako nesto il sam pomesala,hm>?

Share this post


Link to post
Share on other sites

Joj, ne do bog...ona je jedna skroz nekreativna neiskrena osoba, dvolicna i bez imalo maste. Sve na toj osobi je lazno i predstavlja se za nesto sto nije. Tako da, nadam se da nije, cisto da ne bi uvreda pala na Miljkovitjeva dela. icon_da.gif

Ma da, radili smo o tome i citali neke izvestaje koje govore da je ubijen i neki koji govore o samoubistvu.

 

Navondo telo je pomereno, grancica pretanka za vesanje...tako nesto il sam pomesala,hm>?

Nisi pomiješala, mada ima tu dosta biografskih pseudo-tačnih činjenica.

Uostalom, to nema nikakve veze sa njegovom poezijom, tako da nećemo o tome. Samo da kažem da je Đule("Van Gogh") bukvalno uzimao njegove stihove od riječi do riječi i ubacivao u njegove navodno originalne pjesme. violent.gif

Share this post


Link to post
Share on other sites

Nisi pomiješala, mada ima tu dosta biografskih pseudo-tačnih činjenica.

Uostalom, to nema nikakve veze sa njegovom poezijom, tako da nećemo o tome. Samo da kažem da je Đule("Van Gogh") bukvalno uzimao njegove stihove od riječi do riječi i ubacivao u njegove navodno originalne pjesme. violent.gif

Ma da, to se sve sad misli i nagadja, jedni su uvereni u jedno ovi ostali u nesto sasvim drugo, stoga, just let it be. mhihi.gif

 

Ma Djule je bogalj. Snalazljiv je momak ali kreativnosti slabo... icon_da.gif

Ne, Miljkovitj ima odlicne pesme, samo se ta gadna osoba previse lozi i tripuje oko njega da bih mogla da se udubim a da ne pomislim na tu gadnu facu, zato ga ne volim, a ne zato sto ima talenta kao Miljkovitj ili jer me njegove pesme asociraju na tu osobu. Samo da ne bude nesporazuma. laugh.gif

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • 3 weeks later...
SUper~ Kad budesh imala vremena- baci. Ionako treba da spremam neke recitacije..tako da mi treba dobar materijal i drugachiji ne bih li zaintereovala profesore sa FDU-a icon_wink.gif

 

Ne znam da li postovah, ali evo icon_redface.gif

 

 

Adrijen

 

Adrijene nemoj da se duriš!

Vrati se!

Adrijene nemoj da se duriš!

Vrati se!

Grudva snega

koju si bacio na mene

u Šamoniju

prošle zime

sačuvala sam je

Eno je na kaminu

pokraj svadbenog venca

moje pokojne majke

koju je ubio

moj pokojni otac

što je giljotiniran

jednog tužnog zimskog jutra

ili proletnjeg ...

Grešila sam priznajem

znala sam ostati

duge godine

ne vraćajući se

kući

Ali nikada ti nisam rekla

da je to zato što sam bila u zatvoru

grešila sam priznajem

često sam tukla psa

ali sam te volela

 

Adrijene nemoj da se duriš!

Vrati se!

I Vrbova grana

tvoj mali foksterijer

koji je crk'o prošle nedelje

sačuvala sam ga!

Eno ga u frižideru

i ponekad kad otvorim vrata

da uzmem pivo

ugledam jadnu životinju

i to me strašno rastuži!

A ipak to sam ja uradila

jedne večeri da skratim vreme

dok sam te čekala ...

Adrijene nemoj da se duriš!

Vrati se!

Sa vrha kule Sen-Žak

bacila sam se

prekjuče

zbog tebe sam se

ubila

Juče su me zakopali

u jedno divno groblje

i mislila sam na tebe

i večeras sam se vratila

u sobu

po kojoj si se šetao go

u vreme dok sam još bila živa

i čekala te

 

Adrijene nemoj da se duriš!

Vrati se!

U redu grešila sam

duge godine nisam se vraćala kući

ali sam ti uvek krila

da je to zato što sam bila u zatvoru!

Grešila sam priznajem

često sam tukla psa

ali sam te volela!

 

Adrijene nemoj da se duriš!

Vrati se!

 

 

Žak Prever

E Majo, ziva bila 300 godina - pivopije.gif

Share this post


Link to post
Share on other sites

R.T.

 

Volim te, oprosti mi ljubav moju.

Uhvaćena sam kao ptica koja je zalutala.

Otkako se potreslo, srce moje izgubilo je svoj veo i ogolelo.

Pokri ga svojim sažaljenjem, i oprosti mi moju ljubav.

Ako me ne možeš voleti, oprosti mi bol moj.

Ne gledaj me prezrivo iz daljine,

Povuci ću se u svoj kut i sedeti u mraku.

Obema rukama pokriću svoju golu sramotu.

Odvrati svoje lice od mene, oprosti mi bol moj.

Ako me voliš, oprosti mi moju mladost.

Ako moje srce ponese bujica sreće, ne smej se mom opasnom zanosu.

Ako sedim na svom prestolu i vladam nad tobom

Tiranijom ljubavi svoje, ako ti kao boginja poklonim svoju milost,

podnesi oholost moju, i oprosti mi moju radost...

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Evo još jedne; opet od R.T.

 

Miljeno srce moje čezne dan i noć za susretom s tobom – susretom koji je kao smrt, koja sve proždire.

Zbriši me kao vihor; uzmi mi sve što imam; razvali mi san i opljačkaj snove. Pokradi mi svet.

U toj pustoši, u poslednjoj golotinji duše, ujedinimo se u lepoti.

Ah, uzaludna čežnjo! Gde je nada u jedinjenje, o bože, osim u tebi?

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

I još jedna prelepa pesma meni... Opet isti pesnik:

 

Završiću pesmu svoju, ako ti je tako volja.

Ako srce tvoje ispunjuju nemirom, ukloniću oči svoje sa tvoga lica.

Ako te na putu prestravljujem, skrenuću i udariću drugim putem.

Ako te zbunjujem dok pleteš cvetne vence, izbegavaću tvoj usamljeni vrt.

Ako je voda ćudljiva i divlja, neću poterati svoj čun pored obale tvoje.

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

Vasko Popa; iz zbirke Daleko u nama

 

Naš dan je zelena jebauka

Na dvoje presečena

Gledam te

Ti me ne vidiš

Između nas je slepo sunce

Na stepenicama

Zagrljaj naš rastrgnut

Zoveš me

Ja te ne čujem

Između nas je gluhi vazduh

Po izlozima

Usne moje traže

Tvoj osmeh

Na raskrsnici

Poljubac naš pregažen

Ruku sam ti dao

Ti je ne osećaš

Praznina te je zagrlila

Po trgovima

Suza tvoja traži

Moje oči

Uveče se dan moj mrtav

S mrtvim danom tvojim sastane

Samo u snu

Istim predelima hodamo

Share this post


Link to post
Share on other sites

Orfej srprske poetike

Kraj na početku

 

Na današnji dan pre 45 godina veliki srpski pesnik sklopio svoju životnu knjigu sa samo 27 godina

 

U hladnoj zimskoj zagrebačkoj noći između subote i nedelje, 11. i 12. februara 1961, pri ulazu u park iz Jandrićeve ulice 35, visilo je obešeno, o stub fenjera, jedva visok dva metra i nešto, telo beogradskog pesnika i studenta filozofije Branka Miljkovića, koji je već bio poznat u književnosti po mnogobrojnim pesmama, a naročito po stihu – ''Ubi me prejaka reč''.

 

Od tada o ovom poeti koji je nasilno umro u 27. godini (rođen je u Nišu 1934), ne prestaju da se pišu tekstovi i knjige, štampaju njegove pesme. To se i danas čini u Rusiji kad su u pitanju tragične sudbine pesnika Sergeja Jesenjina i Vladimira Majakovskog.

 

A samo godinu dana ranije, u zbirci ''Vatra i ništa'', a u ''Baladi'' posvećenoj Ohridskim trubadurima, Miljković je pevao:

Mudrosti, neiskusno sviću zore.

Na obične reči više nemam pravo!

Moje se srce gasi, oči gore.

Pevajte, divni starci, dok nad glavom

Rasprskavaju se zvezde kao metafore!

Što je visoko, iščezne, što je nisko, istruli.

Ptico, dovešću te do reči. Al vrati

Pozajmljeni plamen. Pepeo ne huli.

U tuđem smo srcu svoje srce čuli.

Isto je pevati i umirati.

 

Vest da je pronađeno beživotno telo Miljkovića preneli su tada uzdržano svi ondašnji jugoslovenski dnevnici, a zvanična ''Borba'' je objavila: ''Mladi beogradski književnik i dobitnik Oktobarske nagrade grada Beograda za 1960. (za zbirku ''Vatra i ništa'', Prosveta, Beograd) nađen je u nedelju mrtav. Posle uviđaja organa SUP, utvrđeno je da je Miljković izvršio samoubistvo. Istraga povodom ovog slučaja je u toku.''

 

U ''Pesmi za moj 27. rođendan'' koju je napisao nekoliko meseci pre smrti, Branko Miljković je pevao:

Više mi nisu potrebne reči, treba mi vreme;

Vreme je da sunce kaže koliko je sati;

Vreme je da cvet progovori, a usta zaneme;

Ko loše živi zar može jasno zapevati!

 

Ali vratimo se danu smrti Branka Miljkovića. Šta se tačno desilo 12. febuara1961. godine nikada nećemo saznati. Vest o samoubistvu bila je nejasna i štura. Ostao je jedino da svedoči grob na beogradskom Novom groblju, između humki Vojislava Ilića i Sime Matavulja. Pesnikinja Ljubica Miletić kaže u eseju posvećenom ovom našem poeti: ''Branko Miljković je bio i jeste velika nerazjašnjena tajna srpske poezije. Njegovo zaveštanje puno tragizma i lepote ne gubi ništa s godinama koje se talože jedna na drugu.''

 

Zanimljiva je i vest objavljena u ''Borbi'' daleke 1954, kad je on imao samo 20 godina, a u kojoj se pod naslovom ''Branko Miljković'', kaže: ''Samo godinu dana posle objavljivanja svoje prve zbirke pesama koja je štampana 1953. godine (''Uzalud je budim'') Branko Miljković postaje član Udruženja književnika Srbije. Danas je on već stekao ugled priznatog pesnika i vrlo često se sa svojim radovima pojavljuje na stranicama većine naših časopisa i listova.''

 

A u tim godinama on je ispevao i pesmu ''Grob prijatelja'':

Ležiš u tamnoj i dubokoj pukotini u vremenu

Prstima uzimam obalu (nema te među prstima)

Drvo i njegova noć čekaju te na obali dve zelene večnosti

Tvoj glas sanja nešto teško u dnu kamena

Ležiš u tamnoj I dubokoj pukotini u vremenu

 

Nije možda zato ni čudno što se pesnikinja Miletić još pita kako je moguće da mladić u 23. godini uđe u književnost sa zbirkom pesama najviše, uglavnom antologijske vrednosti?! Ili, kakva je to blagodet njemu data da stupi u carstvo poezije, 1957. ''Tragičnim sonetima'', sonetnim vencem visokog dometa? Kakva je to promisao navela živog da počne svoje delo zavetnim ciklusom ''Sedam mrtvih pesnika''? Ili, još tajanstvenije, otkud Orfej i Euridika, silazak u podzemlje, u onostrano, kad pesnik počinje uspon u visine srpske poezije? Je li Miljković znao da se u njegovom početku krije kraj, a u kraju večnost...

Share this post


Link to post
Share on other sites

"Moje kjige"

 

Moje knjige, koje ne znaju da ja postojim

isto toliko su deo mene kao i ovo lice

sa prosedim zaliscima i sivim očima

koje uzalud tražim u prozorskom staklu

i koje opipavam zgrčenom šakom.

Ne bez izvesne logične gorčine

mislim da se suštinske reči

koje me iskazuju nalaze u ovim listovima

što ne znaju ko sam, ne u ovim koje sam ispisao.

Tako je bolje. Glasovi mrtvih

reći će me zauvek.

 

H.L.Borhes

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • Recently Browsing   0 members

    • No registered users viewing this page.
×
×
  • Create New...