Svašta nešto lepo sam gledao ove godine uživo, i metalno i nemetalno, ali malo šta će mi značiti kao konačno hvatanje Hammilla uživo. Nikad neću prežaliti za par dana propušteni VdGG pre par godina u Ams (što će izgleda biti i zadnja turneja), ali i ovo je neka lepa kompenzacija.
Koncert u Napulju, u ovom nekom palacu, takoreći klasik lavish talijanski enterijer da lupa kontru prljavim kamenim ulicama i nemilosrdnom sveprisutnom saobraćaju vani. Mislim da nije bilo rasprodato, ali skoro skroz popunjeno. Sreća sam na vreme zbario kartu za redove napred, jer mi je lični osećaj da ovi već od 10. reda nazad nisu mogli nešto fino da vide. No, zvuk je bio fes, jes' da je minimalni setup, samo on i klavir/gitara, ali lepo je to sve zvučalo, i još bitnije, mora se reći da ga za 76ogodišnjaka odlično služi glas. Već na prvih par pesama je demonstrirao da je snaga još uvek tu, iako možda neki čist raspon, očekivano, više nije. Ali svakako nisam uopšte imao utisak da se štedeo i kad god je moglo je bilo bar minimalnih igrarija sa vokalom, što svakako valjda očekuje čovek od PH performansa.
Plus, 90min gig, sasvim pošteno, minimalne pauze, malo samo mrmljao na italijanskom, naravno da ga nisam razumeo ič. Vrlo stidljivo delovao sve u svemu, kao da je predgrupa nekome, samom sebi valjda, hah. Ali zato dok je izvodio pesme te stidljivosti nije bilo nigde i tu je bila sva iskrenost i strast, sirova emocija na delu.
Lista očekivano šarala kroz ceo PH solo opus, u stvari i krajnje random nekako. Nisam ni na pola solo diskografije sa preslušavanjem tako da nisam znao jedno 6-7 pesama, ali mi nije smetalo, štaviše bilo i jakih nepoznatih. Doduše, smetnja što naravno bila samo jedna sa prvih 5, ali znajući šta inače svira ionako sam se ogradio sa očekivanjima. Bar bile dve sa "Over" (fenomenalan album). Od VdGG 3-4 pesme, najstarija bila "Still Life", bez dileme vrhunac nastupa, solidan najež čak i u ovoj skeleton varijanti.
Sve u svemu, lep put i lepo veče sa legendarnim starcem.