Ne žalim ja nikoga što je ostao u Srbiji, žalim što su ljudi prinuđeni da biraju između normalnih društvenih vrednosti i Srbije, ekonomskog blagostanja i Srbije, adekvatne nagrade za svoj rad i Srbije, funkcionalnih institucija i Srbije, slobodnih medija i Srbije, itd. Nije Srbija ni Vučić ni SNS ni bilo koja partija na vlasti, ali svi oni jesu jaram oko vrata svakog stanovnika. Negde je taj jaram jače pritegnut, negde slabije, neki su se navikli na njega i više ga ni ne osećaju, a neke ipak zauvek žulja. Naravno, najgori su oni (a takvih je mnogo) koji aktivno traže jaram i ne znaju da žive bez istog.
Ima Zapad brdo mana, nije ovde nikakav Eldorado, ali dve suštinske prednosti života na Zapadu su: (i) što postoji neki minimalni standard života i vrednosti koji se ne dovodi u pitanje i (ii) uvek te više pogađa kada ne valja ono što je tvoje, nego ono što je tuđe.
To je apsolutno zdrav životni stav i vredno svake pohvale.
A sad zamisli da te je država podržala na tom putu, i da ti je npr. obezbedila subvenciju za kupovinu računara i opreme i oslobodila te plaćanja poreza prvih X godina, umesto da je od tih para neki politički aparatčik u Novom Sadu kupio stan za keš.
E o tome se ovde radi.