Jedan moj drug je u sličnoj situaciji, sad je hospitalizovan po drugi put. Njemu je tata umro od srčanog udara, pa je od tada izgubio tlo pod nogama. Niko ne može da zna kako ti je, ali radi šta ti kažu, pij te lekove pa ih polako ostavljaj. Ovaj dečko se stvarno trudio, upisao ples, kupio motor, krenuo da se bavi sportom, izlazi više, jednostavno se okružio pozitivnim ljudima, stvarno bio super, e, sad, posle nekog vremena opet je doživeo veliki stres i krenuo da tone. Znojio se kao manijak, ni sa kim nije razgovarao, potpuno se isključio, kao da je sam na svetu... Još je i po prirodi dosta ekscentričan i preosetljiv. Ali ti deluješ kao da ne želiš da ti bude bolje. Psihoterapija jeste sranje ako u stvari ne razgovaraš sa tim ljudima. Treba pre svega prelomiti u sebi. To je najvažnije.