Album na stranu, meni je autobiografija bila polu-horror
Ima jedno možda trećina knjige da je stvarno autobiografski i da priča o svom životu, ali onda najbitniji deo, muzička karijera jelte, je toliko šturo da nemam reči. Jako mi lepo išlo na startu što je išao u detalje high school projekata i tako neke stvari što dosta nisam znao, ali onda kako je krenula ozbiljnija bend priča, sveukupni utisak je da je samo prešao preko toga. Dolazak Gavin Harrisona u bend je bukvalno propraćen sa dve rečenice na primer, posle toga možda još jednom pomenut oko reuniona i to je to.
Ali zato bitno da jedno trećina knjige baca svoja mišljenja o muzici generalno, pre svega popu rekao bih. I onda zadnja trećina su liste svega i svačega, neka priča (koja mu dođe kao neki promo za sledeći album) i podosta "opravdavanja" zadnja dva solo albuma. U principu lik pola knjige imam utisak kao da previše živi u nekom kajanju što je uspešan samo sa jednim bendom u "jednom žanru". I naravno pokušava da dočara kako njega zanimaju razni žanrovi, a ne samo prog. Ali avaj. Možda je i moja neka pizdeća percepcija dok sam se bližio kraju knjige, ali čak i ovaj reunion stvarno nemam utisak da mu se uopšte radi.
P.s. I da, jeb'o ga Vomir.