A sa druge strane filmskog spektruma, imamo novi film Christopher-a Nolan-a, koji je baziran po fiktivnoj biografiji „American Prometheus“ napisane od strane Kai-ja Bird-a i Martin-a J. Sherwin-a, koja obuhvata život Julius-a Robert-a Oppenheimer-a, američkog fizičara koji je bio ključna figura na Menhetn projektu i koji se smatra tvorcem atomske bombe.
Iako o samom Oppenheimeru, znam samo osnovno iz knjiga istorije, ušao sam u film naslepo, bez proučavanja raznih dokumentaraca i knjiga kojih ima u izobilju, i kopkalo me je da li će Nolan pucati naveliko u predstavljanju njemu najbitnije osobe za našu istoriju, i hoće li koristiti već ustaljene Nolanizme kao u preostalim radovima.
Na moju veliku nesreću, ovo je još jedan samozadovoljavajući Nolanov festival, mnoštvo nedostataka je i dalje prisutno, ali, postoje mali tragovi gde pokušava da izađe iz svojeg ustaljenog kalupa i uradi neke stavke drugačije.
Hajde prvo da bacimo pogled na dotičnog Oppenheimer-a kojeg tumači Cyllian Murphy. Cyllian je bio pravi izbor, iako ne liči na pravog Oppenheimer-a, daleko je lepši i egzotičniji zbog speficičnog oblika lica i prodornih očiju, i Nolan je to iskoristio koristeći konstantni groplan. Ako ste ikada imali bojazan od nečijeg lica na velikom platnu, Cyllian u raznim stanjima svesti i psiholoških trzavica je dobra tehnika koju je iskoristio da približi publici moralne dileme i egzistencijalističke krize kroz koje prolazi tokom čitavog filma. Ujedno je prikazan kao rok zvezda, koja obilato puši cigare (Pazite na decu! Baš se potrudio da svaki kadar sa cigarom bude kul), i da šara po čaršiji sa komšijskim ženama. Ali u neku ruku sve je to Nolanov filter kako on vidi Oppenheimer-a, i čini se da je mogao da zađe u neke intimnije momente iz njegovog života, na primer odnos sa ženom i ljubavnicom (Emily Blunt glumi ženu, a Florence Pugh ljubavnicu) to je sve jako površno i jednostavno postavljeno, one su alkoholičarke i besne su, nemaju drugih osobina, a to je šteta jer je to propuštena prilika da njihovi likovi dobiju dubinu, svakako je uspeh za obe šta su postigle sa tankim materijal,olm. Takođe deca se u filmu spomenu u par scena, i samo su izbačena i nestala, a kada se pročešljaju istorijski spisi, vidi se da je i tu bilo dovoljno materijala koji bi nam dali motivacije i uvid kakav je on čovek bio zapravo.
Evidentno je da Nolan ima problema sa pisanjem scenarija, i sa Oppenheimerom je isti slučaj kao i kod pređašnjih naslova. Prvo nema uopšte poverenja u publiku da sama može da formira sopstveno mišljenje i zaključke i čitav film izgleda kao kreacija sa tiktoka, ljudi konstantno pričaju, i oseća se ta plastičnost kod likova dok vam deklamuju ekspoziciju iz scene u scenu. Iskreno, to je bilo tako zamarajuće za gledanje u roku tri sata, da kada i konačno dođe do pauze u ključnoj sceni, osetite odmor za um, a i ta scena treba da vas „natera“ da razmislite o svemu. Zaista ne bi bilo loše da pronađe scenaristu, koji bi mogao da mu pomogne da se te ideje razrade bolje, ali verujem to se neće desiti skoro jer sebe smatra punokrvnim autorom, a to je zapravo šteta jer sa boljim scenaristom, mogao bi da izbaci sve svoje falinke i napravi bolje filmove.
Što se same režije tiče, ovo je bio najsvedeniji Nolan do sada, birane su prave lokacije, kostimografija je na nivou i tu zaista nema šta da se zameri. Najveće iznenađenje proizilazi iz toga kako je zapravio napravio film o Drugom Svetskom ratu, a da nije koristio nijedan momenat borbe, ili još gore prikazao grozomorne moći atomske bombe. Bomba je svakako prisutna, i ta test scena je solidno osmišljena, i cenim je kao momenat predaha, ali mi nije napravila osećaj teskobe i mučnine kada imam predznanje za šta će biti iskorišćena. I da se razumemo, najbolja nuklearna eksplozija bombe je urađena na maestralan način od strane David-a Lynch-a, i to će retko ko uspeti da nadmaši.
Zanimljivo mi je takođe što se dosta poigravao sa eteričnim scenama, i blizu je nečega što Terrence Malick radi decenijama, i samu ulogu u filmu igra i sam zvuk i efekti u pozadini. Ako je Tenet bio nerazumliv sa dijalozima, budite bez brige, imaćete dosta momenata gde će biti pojedeni od strane efekata. Ludwig Göransson je napravio OST koji će moći teško da se izdvoji I sluša mimo filma, sve je izlomljeno na delove i haotičnol je, i u potpunosti je anti OST.
Zaista bih voleo da jednog dana Nolan izbaci film, koji će biti utegnut, i da neće imati silne nedostatke koji meni lično ne prijaju, ali videćemo da li će uspeti da zaradi dovoljno na box office I da nastavi I da radi svojim tempom. Evidentno je da kao I kod Barbie, javila se jarka želja kod ljudi da gledaju nešto drugačije iz Holivuda, ovaj film je takođe mogao biti to, ali ne mogu da ga preporučim, iako sam siguran da će naići na veliko odobravanje šire publike.
3/10, I ne verujem da ću ikada ponoviti film.