Bolji mi je album od prethodnog ali ne tako dobar kao prva dva LP-a. Ponovo imaju problem sa fokusom i previše svega ovde ima, što bi drevni Ameri rekli nekako su all over the place. Previše violina, previše nekog besmislenog clean pevanja koje nikako nije pamtljivo, previše svega. Dobar deo albuma pati od tog previše svega sindroma pa me u tom smislu ovo podseća na poslednji Wilderun album, malo šta ostaje u glavi i ušima nakon slušanja iako je svirka tehnički ubitačna al džabe. Equus i Misericorde II su najbolje, imaju delove koji se malo lakše pamte. Generalni utisak je da je ovo još jedan album gde se bend više trudi da zakomplikuje stvari i ode u neka tehnička preseravanja umesto da pokušaju da napišu fokusirane pesme koje će služiti albumu kao celini.
Kad god slušam ovakvu muziku, koju generalno volim, pomislim koliko je prajm Opeth genijalan i daleko od svega sličnog, koliko su te pesme i albumi iz njihovog zlatnog perioda dobri i koliko nikada ne odlaze u neko besmisleno i nepamtljivo izdrkavanje.