Jump to content

Tema za basiste


Nurg

Recommended Posts

Inace,ovim mojim seljacima sam na muzickom pustao millera...To im je za sve one sate provede(prokukane) uz grand Best Of "hitove" koje su donosili da slusaju...U svakom ucaju,meni jedinom bilo zanimljivo...svi se ostali smorili,hteli posle casa da se skupe da me biju biggrin.gifbiggrin.gifbiggrin.gifbiggrin.gif

Share this post


Link to post
Share on other sites

Uz njega bih jos preporucio Stu Hamm-a, Wooten-a i Stalney Clarke-a...a od ovih obicnijih samo Stevu Harris-a...mada je njega najverovatnije vec slusao...

I posle ja kvarim decka icon_rolleyes.gif

 

Mora polako da ulazi u tokove basiranja, i uopste muzike, ima vremena i za dzez i za Primus... icon_cool.gif

 

A Stevu Herisa ni ne mora da slusa icon_smile.gificon_wink.gif

Share this post


Link to post
Share on other sites

Herr_Wolf, imaš pivčinu pivopije.gif od mene za ove izjave:

 

Mora polako da ulazi u tokove basiranja, i uopste muzike, ima vremena i za dzez i za Primus...

 

Zajebi ti lepo Millera 

U tim godinama, ako 'oces da slusas dobrog basistu slusaj Rage Against The Machine 

 

To je dobra stvar, ali usudjejem se reci da tebi to narednih deset godina nece trebati... 

Misljenje o fretlessima je mozda malo prenabudzeno, doduse, sve zavisi sta volis...

 

Btw. Jeb'o vas fender jazz bass 

 

 

Ja celog života zastupam interese onih malobrojnih basista, koji NE misle da je Jazz nešto najbolje i najdalje u muzici, i lično mnogo više volim Precision Bass od Jazz Bass-a. Imam jednog USA Fender Precision iz ’62 sa aluminijumskom maskom i metalnim češljićem, i to je noćna mora svih Jazz Bass fanova, kako zvuči. Baš je Bay Area... Plus što koristim i overdrajv. icon_rockdevil.gif

 

Kada sam završavao u Budimpešti višu za Jazz (na odseku za bass) su mi na diplomskom koncertu rekli iz komisije da se Pastorius prevrće u grobu, kakav mi je zvuk i pristup jazz-u, ali da su primorani da mi daju najbolju ocenu, zbog kontrole instrumenta i modernog pristupa.

To su zastareli matorci, koji overdrive ne vole ni na gitari, a tek na bass-u, a nikada nisu videli tapping. I strašno im je bilo čudno što bass ne držim ispod brade, već ga stavim na muda. icon_rockdevil.gif

 

No, da ja pređem na poentu:

 

Eto šta vama matora thrasherska drtina od bassiste kaže:

 

Jazz NE treba forsirati po svaku cenu. Svakom dođe momenat kada će sam od sebe krenuti to da sluša, i trajaće ili neće. Ne treba ga slušati ga samo zbog toga da neko deluje pametnije. To je snobizam, sindrom „Carevog novog odela“. Ja sam se celog života trudio da budem onaj klinac iz te bajke koji će prvi otvoreno priznati da mu je nešto sranje.

Verujte mi, metal je jednako raznovrstan kao i jazz, a i jednako ima loših podžanrova.

Nemojte se zaslepljivati toliko tim jazz-om. I to je šablončina kao i sve ostalo, samo što ima septakorde i nonakorde umesto trozvuka, i funkcije se shvataju vertikalno a ne linearno kao u klasici ili metalu. Sada ovo mnogi nisu razumeli, ali nije ni bitno. Poenta je da Jazz nije ništa specijalno. Pogrešno je ono mišljenje da je to muzika nad muzikama i da ko zna jazz, zna i sve drugo. Ovo poslednje pogotovo nije tačno, uverio sam se mnogo puta.

 

Mladim muzičarima je potrebno da čuju što više dobre muzike, ali im ne treba forsirati ništa, jer im možemo stvoriti averziju prema nekim pravcima. Ići će to sve svojim tokom.

 

Marcus Miller je ipak u tom uzrastu zanimljiv uglavnom samo tehnički, mada ja lično mislim da je prevaziđen. Victor Wooten je tata i mama za njega, a i uopšte u tom stilu. Stanley Clark za razliku od Miller-a i Wooten-a ima mnogo prepoznatljivi i jedinstveniji zvuk. On je idol Les Claypool-u iz Primus, i ne bez razloga.

Da napomenem samo da ja lično ne volim onaj zvuk iz DI-boxa, koji mnogi forsiraju, i da ne pljujem po Wooten-u i Miller-u nipošto. Oni jesu carevi.

 

musik19.gif Neki od basista koje preporučujem (neke ću garant zaboraviti).

 

Steve Harris, zbog okidanja. E TO je drajv. Sa takvim sviranjem će se bas uvek čuti, i to na bilo kakvoj opremi. Imao sam prilike da čoveku detaljno pogledam opremu (možete videti moju sliku sa njegovim bassovima na Maiden topicu), i nema tu filozofije. On ništa specijalno ne koristi. Taj zvuk je od njegovog okidanja,

Deonice su mu lake, pa je za početnike dušu dao.

 

Cliff Burton (R.I.P.) To je lekcija „kako ostati maštovit u thrash metal bendu“. Manje su mu razgovetni snimci, jer je Hetfield ipak bio i ostao glavni u miksu, ali pokojni Burton ima jako dobre bas deonice. Umro je sa 24, i čak je i Pastorius znao za njega. Teži je od Harrisa, ali je sasvim savladiv.

 

Stuart Hamm. Ima jednu video školu koja je jako rasprostranjena kod nas. Vrlo lepo objašnjava mnoge osnovne, a i neke zajebanije fazone. On od snimanja te škole (osamdesetih) nije puno napredovao, ali ja ga cenim izuzetno, jer sam i ja tu školu svojevremeno naučio od A do Ш . Svira uglavnom sa Satrianijem, i uglavnom je vrlo skroman. Tu i tamo se osere.

Đole iz Magme (ne poznajem ga lično, samo pretpostavljam na osnovu viđenog) je najverovatnije tu školu skidao takođe.

 

Billy Sheehan – APSOLUTNI KRALJ tog stila sviranja. Svirao tapping pre Van Halena, Ima tončugu, možeš ga iz cuga prepoznati. Loše je jedino što svira uglavnom neke ljige. Bio je u Mr.Big.

Steve Vai-u on svira često bass, a prva dva albuma od David Lee Rotha su domaći zadatak i dan danas. Tu su svirali Vai i Sheehan. On isto ima jednu vrlo dobru školu za bass, koja takođe cirkuliše ovim prostorima. Obratite pažnju na njegov rad sa tri prsta. Čova izvlači šesnaestine u 240, i to prstima. Za poredjenje samo da napomenem da je „Sting of the Bumblebee“ u izvedbi Joey DeMaio-a u tempu 200, trzalicom.

John Myung koristi Sheehanove fore mnogo, a osnova mu je Harris.

 

John Myung. Tačno ono što je i potrebno u bendu pored Petruccija. Čovek sa savršenom tehnikom, neverovatnom brzinom, i bez i trunke ličnosti. Još nisam čuo bas deonicu za koju bih mogao da kažem da je u fazonu John Myunga. To što on svira je ili unis sa Petruccijem ili Billy Sheehan, ili neki Stu Hamm. Video škola mu se nije proslavila, a i retka je kod nas.

Rezime: izuzetna tehnika.

 

Les Claypool iz Primusa mene lično uvek inspiriše, mada takvo sviranje neće svugde proći. Mene su zamalo isterali sa ispita kada sam doneo „Poetry and Prose“ kao komad po sopstvenom izboru... Lično mislim da je Les kralj. Pod izuzetno jakim uticajem Stanley Clarke-a.

 

Flea iz RHCP. Klasika. Možeš ga voleti ili ne voleti, ali je nesumnjivo jedan od bassista koji su obeležili današnju rock scenu. Izvrstan ton, dobar drajv, zanimljive bas deonice. Ono što mene lično kod njega ne oduševljava je kao i kod Sheehan-a, a to je matični bend.

 

Onaj iz RATM (uvek mešam njega i bubnjara, jedan je Timmy C., a drugi valjda Brad Wilk) je takođe dobar, mada ništa novo, pogotovo u poređenju sa Flea-om.

 

 

Evo i onih sada koji su više u Jazz fazonu:

Svi su oni manje-više pod uticajem Chuck Rainey-a između ostalog, o kome ne znam puno. Imam njegov udžbenik, i po tome bih rekao da je on neki old school ovima:

 

Jaco Pastorius – Alfa i Omega bass gitare. Čovek doslovce nije bio normalan. Svirao je sa gotovo svim velikanima Jazz scene. Umro 1987. Ostavio neverovatan uticaj na sve muzičare.

Ja lično ne volim kult koji su podigli oko njega, ali je čovek zaista bio neverovatan. Slušati isključivo samo ako se nekom zaista sviđa. Jaco je svirao svakakve stilove (mada se to sve može generalno svrstati u neki fusion jazz), pa mislim da svako može da nađe nešto iz njegove diskografije za svoj ukus.

Tehnički: samo staccato šesnaestine i flažoleti, ali je time napisao istoriju. Imao je ideju pre svega.

Svirao je fretless bass.

Ja ga slušam vrlo retko, i iz opšteg obrazovanja prvenstveno, no ja sam narrow-minded old school thrasher.

 

Marcus Miller. Tako se slepuje. To je danas osnova. Besprekorno čist i precizan.

 

Stanley Clarke – Na žalost nisam mnogo upoznat sa njegovim radovima na kontrabasu, što mu je primarni instrument, znam ga više kao bass gitaristu. Prvog bi ga preporučio od svih Jazzera.

To je ono kako bi basista Primusa voleo da svira da nije toliko lud. Vrlo brz ponekad, doduše na račun čistog sviranja. Les je skinuo i njegovu „prljavštinu“.

 

Victor Wooten – TATA I MAMA ovog stila. Marcus Miller za XXI vek. Barata svim tehnikama, neverovatan je. Mentor Pastoriusovom sinu. Budala jednom rečju...

 

Za kraj dvojicu metalaca, koji su po stilu sviranja čist jazz:

 

Steve DiGiorgio – Ludi žabar. Njegova virtuoznost se graniči jedino sa time koliki je pozer i pivopija. Imam njegov potpis u ličnoj karti. Tako bi svirao Pastorius da nije bio lud i da je bio metalac. DiGiorgio je najpoznatiji po radu sa Chuck Schuldinerom za koga tvrdi da mu je bio najbolji drugar. Svirao je na dva albuma Death i na jedinom albumu Control Denied, mada bi bilo kulturno poznavati i njegov matični bend Sadus. U poslednje vreme svira svuda. Malo u Iced Earth, pa malko pomaže Vintersorg-u, pa Testament, pa Sebastian Bach, itd...

Njegovo sviranje je praktična primena jazz-a u metalu. Često koristi fretless.

 

Sean Malone – Opsednut Pastoriusom. Što je stariji, sve mu je bliži, a sve dalji od sebe. Svirao u Cynic, Aghora, OSI, a ima i jedan solo album Cortlandt, koji je već skroz jazz. Njegovo sviranje kreće od primene jazz-a u metalu, preko primene metala u jazz-u, i dolazi do jazz-a. Fretless.

Meni se dopada kako je svirao metal, no izgleda da se on tu nije našao.

Trebalo bi da kontaktira Skolnick-a, pa da jazziraju zajedno...

 

 

Za kraj ću da kažem otprilike ono što je i Wooten rekao na jednom bass day-u.

 

Neću nikom reći da treba da sluša Pastoriusa ili Rainey-a ili ovog ili onog. To je na kraju krajeva bilo pre puno godina. Neka svako sluša šta hoće, bitno je da se vežba i da se radi na svom muzičkom izrazu.

 

Cheerz! pivopije.gif

 

Share this post


Link to post
Share on other sites

.

 

Billy Sheehan – APSOLUTNI KRALJ tog stila sviranja. Svirao tapping pre Van Halena, Ima tončugu, možeš ga iz cuga prepoznati. Loše je jedino što svira uglavnom neke ljige. Bio je u Mr.Big.

Steve Vai-u on svira često bass, a prva dva albuma od David Lee Rotha su domaći zadatak i dan danas. Tu su svirali Vai i Sheehan. On isto ima jednu vrlo dobru školu za bass, koja takođe cirkuliše ovim prostorima. Obratite pažnju na njegov rad sa tri prsta. Čova izvlači šesnaestine u 240, i to prstima. Za poredjenje samo da napomenem da je „Sting of the Bumblebee“ u izvedbi Joey DeMaio-a u tempu 200, trzalicom.

John Myung koristi Sheehanove fore mnogo, a osnova mu je Harris.

 

Posedujem njegovu video skolu i stvarno ima neverovatnu tehniku prstima,volim da ga gledam kako svira,ali mora se priznati da su mu solo albumi veliko sranje

Share this post


Link to post
Share on other sites

I to je šablončina kao i sve ostalo, samo što ima septakorde i nonakorde umesto trozvuka, i funkcije se shvataju vertikalno a ne linearno kao u klasici ili metalu. Sada ovo mnogi nisu razumeli, ali nije ni bitno. Poenta je da Jazz nije ništa specijalno. Pogrešno je ono mišljenje da je to muzika nad muzikama i da ko zna jazz, zna i sve drugo. Ovo poslednje pogotovo nije tačno, uverio sam se mnogo puta.

 

Skroz tacno. U poslednje vreme bas dosta slusam jazz (mozda ne bas mnogo raznovrnso ali kolicinski icon_smile.gif ) i dosao sam do istog zakljucka - sto ne mora da znaci nista lose.

 

 

Trebalo bi da kontaktira Skolnick-a, pa da jazziraju zajedno...

 

Opasna ideja!

Share this post


Link to post
Share on other sites

Ja celog života zastupam interese onih malobrojnih basista, koji NE misle da je Jazz nešto najbolje i najdalje u muzici, i lično mnogo više volim Precision Bass od Jazz Bass-a. Imam jednog USA Fender Precision iz ’62 sa aluminijumskom maskom i metalnim češljićem, i to je noćna mora svih Jazz Bass fanova, kako zvuči. Baš je Bay Area... Plus što koristim i overdrajv. icon_rockdevil.gif

 

Kada sam završavao u Budimpešti višu za Jazz (na odseku za bass) su mi na diplomskom koncertu rekli iz komisije da se Pastorius prevrće u grobu, kakav mi je zvuk i pristup jazz-u, ali da su primorani da mi daju najbolju ocenu, zbog kontrole instrumenta i modernog pristupa.

To su zastareli matorci, koji overdrive ne vole ni na gitari, a tek na bass-u, a nikada nisu videli tapping. I strašno im je bilo čudno što bass ne držim ispod brade, već ga stavim na muda. icon_rockdevil.gif

 

No, da ja pređem na poentu:

 

Eto šta vama matora thrasherska drtina od bassiste kaže:

 

Jazz NE treba forsirati po svaku cenu. Svakom dođe momenat kada će sam od sebe krenuti to da sluša, i trajaće ili neće. Ne treba ga slušati ga samo zbog toga da neko deluje pametnije. To je snobizam, sindrom „Carevog novog odela“. Ja sam se celog života trudio da budem onaj klinac iz te bajke koji će prvi otvoreno priznati da mu je nešto sranje.

Verujte mi, metal je jednako raznovrstan kao i jazz, a i jednako ima loših podžanrova.

Nemojte se zaslepljivati toliko tim jazz-om. I to je šablončina kao i sve ostalo, samo što ima septakorde i nonakorde umesto trozvuka, i funkcije se shvataju vertikalno a ne linearno kao u klasici ili metalu. Sada ovo mnogi nisu razumeli, ali nije ni bitno. Poenta je da Jazz nije ništa specijalno. Pogrešno je ono mišljenje da je to muzika nad muzikama i da ko zna jazz, zna i sve drugo. Ovo poslednje pogotovo nije tačno, uverio sam se mnogo puta.

 

Mladim muzičarima je potrebno da čuju što više dobre muzike, ali im ne treba forsirati ništa, jer im možemo stvoriti averziju prema nekim pravcima. Ići će to sve svojim tokom.

TO ČIČA! pivopije.gificon_wink.gif

 

Svaka ti je zlatna, reci kad si slobodan i idemo da pijemo! pivopije.gificon_rockdevil.gifwallbash.gificon_smile.gif

 

(Vi's, nisam znao da je Sean Malone svirao u OSI...)

Share this post


Link to post
Share on other sites

Jos gore! Nisam pomenuo Justina Chancellora! O njemu smaram na svim temama ali na ovoj nisam u poslednje vreme. icon_spava.gificon_cool.gif

Dakle basista Toola, ko je slusao mogao je da primeti jako sumanut stil sviranja, njegove bas linije nisu nesto komplikovane, ali imaju mnogo mocan zvuk, kao mantre, a narocito je jak trip kad nabudzi efekte musik20.giforangelistening.gif

Inace sve svira trzalicom, sto bi neko video kao manu, ali ovo vise govorim u svetlu toga da ne koristi slap, pop, tap itd.

Ono sto njega izdvaja je cinjenica da on prakticno nosi bend, njegove deonice su ono sto ti se uglavnom prvo namece u njihovim pesmama.

Pod obaveznom literaturom bih izdvojio pesme Forty Six & Two, Schism i The Grudge.

Share this post


Link to post
Share on other sites

  • Recently Browsing   0 members

    • No registered users viewing this page.
×
×
  • Create New...