Jako čudan album je ovaj novi. Kao da su rešili da sve što znaju spakuju na jednu ploču bez nekog reda i poretka. Na momente album zvuči kao Heartless b-sides, bez fokusa i nekog puncha, a na momente sam prilično uživao u albumu i njegovoj ekspanzivnosti (Silver wings verovatno najbolja pesma). Isto takav love-hate je moj odnos sa vokalom Betta Campbella, vrlo često zazvuči tanko kao neko mjaukanje, odudarajući od siline i masti rifova, a opet nekada ga baci na patnju i fragilnost čitavog sveta pa mi to bude super. Imam utisak da je ovo neki tranzicioni album, na Heartless su pokazali kako uspešno mogu da istupe izvan tradicionalnog doom zvuka, ali ovde baš i nisu ubedljivi u želji da se dodatno distanciraju od krda, potrebno je da nauče još neke finte ili da makar umešnije implementiraju one koje znaju. Obrtaću još ovo.