Highlight svih Mastodon albuma su mi uvek bili Brentovi iščašeni rifovi i solaže, kao potaž svih tih surf, rokabili, psihobili uticaja, i taj višak emocije, mraka i melanholije u njegovom glasu, a voleo sam (volim) i njega lično najviše od sve četvorice zbog toga što je evidentno najnesposobniji da se izbori sa svojim demonima i što mi deluje kao čovek koji 24/7 ima urge da iskoči iz sopstvene kože. Uvek sam mislio da je upravo on dominantna autorska ličnost u bendu, da su svi progresivni i psihodelični začini koji su ih učinili senzacijom dok su bili u kreativnom zenitu na Blood Mountain i Crack the Skye 95% njegova zasluga i da bend iz albuma u album gubi na autentičnosti (ne i na kvalitetu) od kada su Brann i Bill preuzeli kormilo i krenuli ka tim nekim umivenijem, radio-friendly vodama, a on krenuo da se polako povlači u drugi plan, iako naravno volim sve što su izdali. Guess I'm trying to say - težak smor. Koga god da dovedu i kakvi god da budu naredni albumi, to za mene više nikada neće biti isti bend.