Azra

[Anonymous]

Ne znam dal ste primetili, na www.azra.tk je odnedavno zaziveo forum.

 

Inace, slazem se oko pesme Tko to tamo pjeva. Ima dusu.

Medjutim "Plavi golub" je nezamenjiva.

Oduvek sam vise voleo "laganije" Azrine stvari, mada cesto pustim i "Rodjen da budem sonjo" (kada sam preterano ) ili recimo "Iggy Pop".

 

U zadnje vreme dosta slusam "Nebo iznad Trnskog" sa Fazana.

[CrniBombarder]

Meni omiljena pesma Azre je 3N.

 

,,...

Желите ли добро својој дјеци заслужни,

желите ли можда најбоље,

НЕ,ја тренирам да гађам

НЕ,ја тренирам да мрзим

НЕ,ја тренирам да слушам

..."

 

 

[Kokopelli]

Mislim da nju ne mozemo svrstati pod neki odredjen zanr. Ko da su je bogovi pisali a ne Johnny.

Inace, interesantno je to koliko ljudi ne zna da je to Azrina stvar. Slicno se moze reci i za pesmu

"A sta da radim". Ovakve pesme se vise nikada nece pisati.

Mito bekrijo nije njihova, a opet je svi znaju kao Azrinu stvar.

hehehe

 

[profa]

U sredu, 7. septembra, u KST-u veče Azre.

[Мајор Гашпар]

Jel bio neko?

[Anonymous]

Jel bio neko?

Tek jutros saznao, i to ovde

[CrniBombarder]

Ма било је конза,а што је још јаче била је и гомила људи.

[profa]

Jel bio neko?

Bila je solidna količina ljudi, mada sam se nadao još većoj masi. Jebiga, počela je škola...

 

Nisam čuo 3N, Obrati pažnju na posljednju stvar, Bez mene, Plavog goluba, Ako znaš bilo što i još brdo stvari koje sam želeo da čujem.

[CrniBombarder]

Онда си отиш`о прерано,барем за неке ствари(,,3Н", ,,Обрати пажњу...").

[Rufio]

Sranje je sto je vece Azre bilo u malom klubu a ne u bashti, a bila je kolicina ljudi bash za bashticu ... evo sinoc otvorili bashtu a bilo znopra.

[Мајор Гашпар]

 

Dakle...

 

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=405143

 

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=398078

 

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=398861

 

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=401885

 

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=417441

 

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=421211

 

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=422595

 

http://www.vreme.com/cms/view.php?id=423439

 

 

[Мајор Гашпар]

Branimir Štulić:

Nije da neću doći u Hrvatsku!

Novi list, 04. 12. 2005.

 

 

Nije da neću doći – to je za naš list u petak navečer kazao Branimir Johnny Štulić, kad smo ga nazvali u njegov dom u nizozemskom Utrechtu. Petnaestominutni razgovor s najvećim umjetnikom hrvatskoga rocka otkrio je duboku Johnnyjevu ambivalenciju prema svemu što je prije petnaestak godina tako zagonetno napustio, ali i potvrdio njegovu odlučnost da ustraje u remboovskoj gesti umjetnika koji, bez objašnjenja i radikalno, prekida dosadašnji život, prepuštajući suvremenicima uzaludan trud odgonetanja što se to, zapravo, događa s Branimirom Johnnyjem Štulićem.

Povode za razgovor s utemeljiteljem "Azre" ne treba posebno objašnjavati. Kroničari će jednoga dana vjerojatno zabilježiti da su 2000-te u hrvatskoj pop-kulturi obilježene velikim povratkom "Azre" i Branimira Johnnyja Štulića. Nakon obostrane uvrijeđene šutnje devedesetih, koju je prekidala pokoja Johhnyjeva provokacija i odjek "Azrinih" stvari iz džepova otpora tuđmanizmu, prve godine novoga desetljeća donijele su eksploziju obnovljenoga zanimanja.

 

Azramanija

"Azra" se gromoglasno vratila na ulice. Njezin nezaboravni logo opet viče s pročelja gradskih zgrada. "Azre" su se sjetile radio stanice i izdavači – bandovi na Tribute to "Azra" koncertima okupljaju tisuće; posljednjih mjeseci seriozni projekti započinju nešto što se može već nazvati neformalnom "historijom Azre". "Sretno dijete", projekt Igora Mirkovića posvećen Novome valu, s onim mitološkim adoriranjem biste Branimira Johnnyja Štulića, može se smatrati karakterističnim početkom procesa koji želi biti kritičarski objektivan, ali ne uspijeva skriti nostalgiju za (boljom?) prošlošću. No, u nervoznom istraživanju, Mirković je već arhiviran: posljednjih je tjedana objavljena bigrafija, još jedan film, uskoro stižu još jedna knjiga i CD, a najavljuju se i znanstveni skupovi – sve o "Azri"!

Glazbeni kritičar Hrvoje Horvat nedavno je objavio Štulićevu biografiju "Fantom slobode", koja prijeti potući rekorde popularnosti. Kruno Petrinović snimio je neobičan, ali zanimljiv film "Kad Miki kaže da se boji", u kojemu je inspiratore Johnnyjevih pjesama, njegove prijatelje i "suborce gradskosti" sklopio u dokumentarac o prohujalome vremenu i njegovome idolu. Sada Petrinović, kako se čuje, priprema i knjigu, želeći uz nju priložiti i CD s neobjavljenim Johnnyjevim snimkama. Međutim, na sve to – Johnny šuti. Iz samoodabrane izolacije u Nizozemskoj, kamo se povukao kada nam je potkraj osamdesetih svima naglo krenulo nizbrdo, sav taj grozničavi interes promatra kao s druge planete. "Sve to oni rade samo zbog sebe", kazao nam je, nakon što je teškom mukom pristao na kratak razgovor za naš list.

 

Ne želi razgovarati s novinarima

Johnnyja smo nazvali oko 20 sati, unaprijed spremni na negostoljubiv doček, ili ravnodušan odgovor supruge kako "Branimir nije dostupan". Dogodilo se ovo drugo: javila se Johnnyjeva supruga. Kada smo se predstavili, iza uljudnoga glasa civilizacije nenavikle na grubosti slutila se nervoza: "Branimir je nedostupan", odgovorila nam je na engleskom jer ne govori hrvatski. "Nedostupan jer ne želi govoriti s novinarima ili nije kod kuće?" "Ne želi govoriti s novinarima. Ali pričekajte, pitat ću ga". Poslije minutu-dvije, nakon što smo čuli kako ga supruga doziva s pitanjem "želi li razgovarati s novinarom iz Rijeke", neobičan osjećaj: u slušalici čujemo glas poznat sa svih onih buntovnih i prkosnih ploča koje su nas oblikovale. Nepromijenjen je to glas; da je na pozornici, pomislili smo, zvučio bi podjednako furiozno. I – kad je to, žalibože, nekima u nas tako važno – Johnny ne govori srpski. Govori čisti hrvatski, neku neobičnu mješavinu čiste štokavštine i zagrebačkog slenga sedamdesetih i osamdesetih, koji danas zvuči već pomalo arhaično, ali baš zato nekako otmjeno.

 

Rastrzan ambivalencijom

– Da, vidio sam što se piše, ali ne želim o tome govoriti. Nikad tome kraja. Osjećam snažnu averziju prema razgovorima, mrzim govoriti – kazao nam je Johnny, koji, premda samoodabrani outsider, pomno prati što se događa. Ipak, pristao je "odgovoriti na tri pitanja, ako budu kratka".

Zašto ne želi doći, pitali smo ga? Zar nije svjestan koliko i danas njegova glazba znači ondje otkud je otišao? Zar mu nije jasno da tu nije riječ o pukoj estradi, slikanju i pokazivanju, nego o dubokome surazumijevanju istinske poezije, pa, zašto ne reći, i o osjećaju nostalgije koji svi zajedno imamo pravo dijeliti?

– Nije da neću doći, započeo je. Ne znam... Nije lako na to odgovoriti... Mogao bih vam cijelu noć pričati. I jest i nije lako – kaže nam Johnny. Potom je, očito rastrzan ambivalencijom, kazao da smo postavili blesavo pitanje, pa se potom odmah ispravio:

– Ne, pitanje je sasvim u redu, ali nije lako odgovoriti. Znaš, razumijem ja da sam tim ljudima važan, ali sve to stvarno nema puno veze sa mnom. Uvjerio sam se da je jedno kad se o svemu tome priča, ali nešto posve drugo kad odlučiš, vratiš se, i onda sjedimo u sobi. Ne želim biti ničija jo-jo loptica. Umoriš se brzo i shvatiš da ti je bilo bolje ondje otkud si došao. Da nisi trebao ni dolaziti – objašnjava. Na pitanje prezire li Zagreb i Hrvatsku, slijedi duža šutnja, a zatim odgovor:

– Šta ja znam. Ne? Nije to prava riječ. Njome bih im odmah pridao puno pažnje.

 

Johnny važniji od Andrića

Što misli o tome da ga ovdašnji sredovječni pisci uspoređuju s Andrićem i Krležom, pa Edo Popović, vjerojatno uime cijele generacije, tvrdi kako mu je "Johnny važniji od Andrića", a Miljenko Jergović ocjenjuje da je "Štulić za hrvatski rock ono što je Krleža za hrvatsku književnost"?

– Nikad nisam o tome razmišljao. Ali ako i jest tako, brzo će doći netko drugi da zauzme moje mjesto – kaže Johnny i podsjeća da je nekada mnogo držao "do Krleže i Crnjanskog". "Jedan ijekavac i jedan ekavac. Ali to je bilo davno. Nije mi više važno."

A potom se opet vraća stavu radikalnog mrzitelja popularnosti:"Što me manje ima, to se više volim. Što me više ima, to se više mrzim." I ne misli, što mu podvaljuju kritičarski vladari provincije, ni o kakvoj nacionalnoj pripadnosti. "O tome uopće ne razmišljam. A čiji sam umjetnik? Svoj", kazao je, odbijajući dalje o tome govoriti.

– Dopuštam mogućnost kolektivne pripadnosti, ali ona ovisi o nebrojeno mnogo stvari, i nije je lako objasniti – kazao nam je Branimir Johnny Štulić, vraćajući se natrag u svoju šutnju, taj naročiti oblik govora, u kojemu ostaje važni i mudri fantom slobode.

 

[Мајор Гашпар]

Evo jos 1 intervjua..da tema malo zazivi:

---------------------------------------------

"Đoni, zašto živiš bez love i domovine?"

Nacional #522, 14. 11. 2005.

 

 

Kad je neki dan u Jutarnjem listu objavljena bombastična vijest da je Đoni B. Štulić izjavio navodno za jedan bosanski list da ne želi i "nije lud" uzeti hrvatsku putovnicu, moram priznati da sam bila šokirana. Iako su Đonijevi stavovi u posljednjih desetak godina prilično oprečni svemu što je govorio i pisao kao frontman Azre osamdesetih godina, nisam mogla odoljeti da ga ne nazovem i provjerim je li to istina. Iako s Đonijem nemam neke redovite kontakte niti mogu reći da smo prijatelji, u posljednjih se nekoliko godina čujemo povremeno, uglavnom noću, kad ga ja nazovem u Nizozemsku gdje živi od sredine osamdesetih. Kako je Hrvatsku uhvatila retromanija, baš kao i ostatak svijeta, te su bendovi iz osamdesetih i njihove pjesme opet turbo popularni, nekoliko sam puta nazvala Đonija kao jednu od kultnih ličnosti tog vremena i molila ga za intervju, na koji on nikako nije želio pristati. Naime, otkad je raspustio grupu Azra za koju kaže: "Azra, to sam ja!", Đoni se povukao u anonimnost nizozemske nizine, živeći život potpuno odvojen od svega što je nekada bio i odbijajući da se svega toga prisjeti.

Kada se "udao" za službenicu iz Utrechta, Đoni je još nekoliko puta navratio u grad u kojem je odrastao, ali od početka rata, dakle od početka devedesetih, nije više dolazio. Namjerno kažem da se Đoni "udao" jer iako nikad nije bio žigolo niti "sponzoruša", već godinama živi od plaće svoje supruge službenice i - kažu njegovi frendovi koji su ga nekoliko puta posjetili - nema ni za pivo.

Znao je govoriti da su ga pokrali i da mu Croatia Records, bivši Jugoton, duguje "masne" pare za autorska prava, ali nikada to pitanje nije povukao pravnim putem niti je ikada došao podići hrvatsku putovnicu na koju ima zakonsko pravo. Danas je on možda jedini čovjek bez putovnice u ujedinjenoj Europi, čovjek koji ne želi ni svoju prošlost ni svoju budućnost.

No iako tvrdi da ga ne zanima ništa i nitko s ovih prostora, Đoni uredno kupuje sve novine koje izlaze u stranom svijetu na hrvatskom i srpskom jeziku i beskrajno se raduje kad ga nazove netko s ovih prostora. Tako je bilo i te večeri...

"Đoni", rekla sam, "Alka je."

"Ej, Vuica, gdje si?"

Đoni uvijek voli ljude nazivati prezimenima. Kaže da im tako odaje poštovanje jer ime nije bitno i može ti ga dati bilo tko, a prezime ti daje dostojanstvo. Možda i podrijetlo? Vrag bi ga znao?!

"Pa... pročitala sam danas u novinama da ne želiš hrvatsku putovnicu i malo sam šokirana... Ne mogu vjerovati. Je l' to istina?"

"Naravno da je istina, Vuica, šta će mi to?"

"Pa, ti nemaš nikakvu putovnicu, čak ni nizozemsku... Kako ćeš tako živjeti?"

"Pa, živim, Vuica, živim... Šta vas briga kako živim."

"Ne razumijem, Đoni, što ti se događa, zašto daješ takve sulude izjave?!"

"Vuica, ja sam rođen u zemlji koje više nema, a ona se zvala Jugoslavija. Jugoslavenski pasoš mi je istekao i ne želim ni jedan drugi!"

"Ali, Đoni", rekla sam, i to sam i mislila, "ti si odrastao ovdje, među ovim ljudima koji i danas slušaju i vole tvoje pjesme... Išao si s nekim ljudima u školu, imao si prijatelje... Ljudi te vole... Ti si Hrvat."

"Nisam ja s nikim odrastao. Ja sam rođen u Skopju, isto tako bih mogao uzeti kosovsko državljanstvo!"

"Zašto kosovsko ako si rođen u Skopju?" pitala sam najgluplje pitanje u povijesti svojega života.

"Pa, šta ja znam... Zašto ne?" rekao je Đoni.

Učinilo mi se u jednom trenu da je lud, kao i obično, kada sam s njim razgovarala, ali već u sljedećem Đoni bi tako suvislo pričao o nekim stvarima da bih jednostavno pomislila da ga ne razumijem. Baš kao i nekada, kad je Đoni B. Štulić bio sve samo ne osrednji. Štoviše, bio je ekstreman, drukčiji, jedinstven i karizmatičan. Bio je zvijer koja laje! Puštao je svoje krikove "ravno do dna", proklinjao je "crvene anđele" i tvrdio da vuče korijene od Grgura Ninskog.

"Moji su iz Nina, Hrvati", vikao je. Tita je nazivao "čovjekom s nemogućom dikcijom", govorio je istinu s pozornice raznih rock klubova kao s tribina i bio je pravo čudo od pjesnika. Iza sebe je imao razljućenu gomilu obožavatelja svih vjera i nacionalnosti koju je, vjerujem, mogao povesti bilo kamo da je to želio. Ako je ikad u Jugi postojao "glas naroda", onda je to bio Đonijev glas.

"Đoni, moj sin i njegovi frendovi slušaju tvoje pjesme, i danas značiš nešto mladim generacijama", rekla sam. "Napisao si pjesme s kojima smo svi mi odrastali i imao si potrebu mijenjati svijet. Zar ti to uopće nije važno?"

"Vuica", rekao je, "te su pjesme kurac! Jedini pjesnik je Homer. Dogodile su mi se neke rime i to je to. Ne razumem zašto pravite famu oko toga..." Bilo mi ga je žao.

"Đoni, tebi nije dobro, kako si ti uopće?" pitala sam.

"Ko kurac u barenoj vodi. Znaš šta je barena voda?"

"Nisam sigurna", rekla sam. "Ima li neke veze s barom?"

"Ne, to je kuvana voda! Onda znaš kak sam!"

"Zašto pričaš srpski?" pitala sam. "Ti si ipak Zagrepčanin?"

"Moja Vuica, svet ide prema jednostavnosti, sve postaje čistije... Jedini pravi jezik i razvijen na našim prostorima je - srpski!"

Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima.

Sjećam se kako sam se iznenadila kad sam ga prvi put vidjela "u živo". Sjedila sam s Mirkom Ilićem, jednim od naših najpoznatijih ilustratora i dizajnera koji se poslije odselio u New York i ondje napravio uspješnu karijeru, pred Kavkazom na terasi i pijuckala sok. U izlizanim trapericama i nekoj neuglednoj, izblijedjeloj majici, bosih nogu, u "isusovkama", kratko ošišane kose i neobrijan, prišao nam je Đoni.

"E, moj Iliću, ja za mirisom lijepih žena, eto, stigoh i do tvoga stola", rekao je i pogledao me ispitivački svojim živim okicama. Namjerno kažem "živim okicama" jer su mu oči bile tako vatrene i žive i nekako preblizu spojene, što mu je davalo vrlo glupav izgled, premda je bio jedan od najinteligentnijih ljudi koji su se kretali gradom. Bila sam iznenađena njegovim izgledom jer sam ga dotad uvijek vidjela na fotkama koje su ipak kako-tako izgledale.

No iako je bio jedna od najvećih zvijezda tadašnje scene, izgledao je neugledno i zapušteno. Naime, Đoni je studirao filozofiju i to je upravo bio taj look intelektualca koji ima "važnija pitanja" od jutarnjeg brijanja, pranja i biranja "obleke". Iako me gledao kao "beba zvečku", nisam reagirala jer mi sve moje "strahopoštovanje" prema njegovim stihovima i njihovu značenju nije u tom trenu predstavljalo ništa i raspršilo se kao balončić od sapunice. Očekujući da upoznam čovjeka "kojem je sve jasno", susrela sam čovjeka koji se panično bojao da će se zatvoriti granice, da će nas okupirati Rusi i da će ostati zarobljen u Jugi.

"Ima li ovdje Rusa?" pitao je mrtav-ozbiljan jedne večeri kad smo nakon njegova koncerta u "Moši" ušli u moj stan. S nama je bilo cijelo društvo i mislila sam da se šali, ali on je krenuo pretraživati stolove, uglove sobe i telefon, bojeći se prislušnih uređaja.

"Ma koji Rusi, čovječe?" rekla sam i prasnula u smijeh. 'Ti si lud!"

"Nemaš ti pojma, Vuica! To su kurvini sinovi. Svuda ih ima!" rekao je. Bio je opsjednut Rusima. Mislim da ih je doživljavao kao bube ispod kamenja koje će izmiljeti na površinu čim se kamen podigne. U to je vrijeme vlada SFRJ donijela odluku o plaćanju depozita (određene svote) na izlazu iz zemlje. Dobar štos iz tog vremena glasio je ovako: "Svugdje na svijetu cirkus se plaća na ulazu, samo kod nas na izlazu!" Mislim da je uvođenje depozita samo pojačalo Đonijev strah i paranoju te ubrzalo njegov odlazak.

"Zatvorit će granice, nikam ne bumo mogli!" tvrdio je. Strašno se uzrujavao što nitko od nas "ne kuži pravu istinu". Uza sve svoje paranoje, bio je i opsjednut samim sobom. Cijele je noći među mojim pločama tražio svoje, i preslušavali smo jednu po jednu, pozorno je analizirajući do najsitnijih detalja: zvuka basa, dionica gitara, jačine vokala... Bio je beskrajno šarmantan, zanimljiv i nekako dječački iskren, ali istodobno i naporan i lud.

"Đoni", rekla sam, "ti fakat briješ, nekad si bio jebeni Hrvat i pjevao na kajkavskom, danas se kuneš u srpski... Kaj te spopalo? Nemoj me nervirati!"

"Ja tebe nerviram?! A ti, Vuica, vidim ja tebe u novinama, stalno daješ stare slike... misliš da ne znam, i pišeš neke glupe pjesme!"

"Kaj ti je, to su moje slike... današnje... već si mi to rekao prošli put... A o pjesmama nećemo."

"Ne možeš tako izgledati, ja sam već ćelav ko Vlatko Stefanovski, kog ti varaš?!"

"Ne znam da l' si ćelav, al' nedavno su ti objavili fotku i nisi baš tako ćelav..."

"Prevarili su me. Uvijek me varaju. Glupani, misle da ja ne vidim kad snimaju. Ne zanima me to."

"Ma daj, Đoni", rekla sam, "daj mi intervju, ja te neću prevariti, reci sve što misliš; dat ću ti autorizaciju, pa mi smo frendovi!"

"Nikad mi nismo bili frendovi! Ja nisam s nikim frend u Zagrebu, a s tobom se nisam ni družio. Ti pišeš o meni jer mi se osvećuješ jer ti nisam htio biti žirant za kredit u Jugotonu!"

"Kaj?" upitala sam zabezeknuto i vrisnula od smijeha. Tu sam epizodu zaboravila.

"A zakaj bi te to pitala, ak' nismo bili frendovi? Uopće se ne sjećam da sam te to ikad pitala. Možda ipak nismo bili frendovi?!"

"Čitao sam ja kako si rekla da sam ja rekao Bori Čorbi da je seljak, a ja to nikad nisam rekao... Ti si to napisala jer mi se osvećuješ... A ja sam rekao samo da bi on i Brega trebali osnovati seljačku stranku jer sviraju seljačku muziku. Svi o meni pišu u Hrvatskoj, a niko me ne zna!"

"To sa žirantom ti je bez veze... To je valjda zato što si uvijek slovio kao škrt i zato si danas tu gdje jesi", rekla sam jer me totalno iživcirao tvrdeći da sam nešto lagala, a još se i danas živo sjećam tog razgovora u foajeu tadašnjega Intercontija.

"Conti" je u to vrijeme bio pravo stjecište rockera i čak su i obični smrtnici tu često navraćali na kavu, a svi pjevači i svirači koji bi se osamdesetih našli u Zagrebu, gotovo bez iznimke, odsjedali su u tom hotelu. Te smo večeri, nakon Čorbi-na koncerta, Jura Pađen, Bajaga, Đoni, moja malenkost i još neki ljudi stajali u foajeu hotela i razgovarali kad nam je prišao Bora Čorba i oduševljeno rekao Đoniju: "Ej, bre, strašna ti je ona stvar 'Klinček'!"

Đoni ga je prezrivo pogledao svojim živahnim okicama i rekao: "Ne zanima me tvoje mišljenje, ti si seljak!"

I danas se sjećam neugodne šutnje svih sudionika priče, Bajagina smješkanja i Đonijeva monologa poslije u autu, na putu do Saloona.

"On će meni pričati koje su moje stvari dobre, a koje nisu! Seljačina jedna! Sve su moje stvari dobre, strašne! Isto tak... prije par godina, kad sam ja napravio 'Balkan', dođe meni na onom Boom festivalu Janković, u mom kaputu koji sam mu ja poklonio nakon jedne svirke, i veli: 'Ajde, Đoni, da te upoznam s Bregom. Sviđa mu se jako 'Balkan'... I baš da vidim tog Bregu, krenem ja za Jankovicem u garderobu, kad tamo stoji Brega u kožnom kaputu, onak mali i rukuje se sa svima... K'o Tito!..."

Na tu smo rečenicu svi, naravno, prasnuli u smijeh. Usporedba Brege s Titom u to vrijeme bila je popularna i česta u muzičarskim krugovima, a Đonija su podjednako živcirala obojica.

"Nemrem ja to", rekao je te večeri, "to pozdravljanje i rukovanje sa svima!"

Đoni je bio ljut na Tita jer su ga "blindirana kola vozila na sve čet'ri strane svijeta" i jer "raspolagati tuđom mukom nije mala zajebancija", kako je pjevao u jednoj od svojih pjesama dok je još govorio i razmišljao kao pjesnik, a na Bregu je bio ljutit iz jednostavnog razloga - što je Brega uvijek bio uspješniji i na neki način "važniji" od njega.

U tom užasu svoje "karizmatične" važnosti koju je sam sebi odredio, a u kojoj su mu potpomogle i okolnosti, Đoni je izgubio svoj talent i svoju svrhu i bit pjesnika koji progovara o stvarima koje ga okružuju na iskren i pouzdan način iz dubine svoje duše, te krenuo u oporbenjaštvo bez svrhe. Buntovnik bez razloga je dobra opcija u mlađahnoj dobi kad upoznajemo svijet. Al' najmanje što možemo očekivati od svojih idola kad sazriju jest da se ne odreknu onog u što su vjerovali i što su bili.

Kada sam te večeri, nakon dugog i mučnog razgovora, upitala Đonija: "Đoni, zašto si to sebi napravio? Zašto živiš u svom vlastitom izgnanstvu kao Greta Garbo? I još gore: bez rodbine, love i domovine?" On mi je odgovorio, šapćući, hrapavim, iznemoglim glasom: "Hoćeš da ti kažem, Vuica?! Iskreno? ... Zaljubio sam se u sebe!"

 

[Zaznojni Vozac FAP-a]

Kakav kralj....I ja sam zaljubljen u njega......Izvini mIlice

[Мајор Гашпар]

Evo, ko hoce..nek se uclani na forum

 

http://www.azraweb.com/forum.htm

 

Ima dobrih stvari.

[Мајор Гашпар]

 

Welcome to all the fans of Branimir "Johnny" Stulic!

On november 2th 2005 Branimir Stulic was together with Igor Gluscevic (professional football / soccer player in Holland) hosttrainer for our footballteam with boys in the age of 14-15 years old. Besides a great rockperformer Johnny showed that he is also a deserving and enthusiast footballplayer. When the training was over we drinked a couple of beers with Johnny an Igor. It was a fantastic evening!

Enjoy the photo's and if you want to react upon this site please send an e-mail to: [email protected]. Also click here

 

 

[CrniBombarder]

Ма ко што је човек рек`о:

,,И ником није лепше нег` је нам`

само да је `вако сваки дан

ногомет је права ствар..."

 

У први трен га нисам спазио,стигле га године...

 

 

Легенда.

[Sarah_Key]

Zna li neko koliko otprilike košta "Fantom slobode",distribuciju u Srbiji je preuzela izdavačka kuća Dallas Records.

[:Dea]

Zna li neko koliko otprilike košta "Fantom slobode",distribuciju u Srbiji je preuzela izdavačka kuća Dallas Records.

Tacno kosta 1660 dinara! Nisu normalni! Knjiga je bas lepo uradjena, ali je preskupa!

[Sarah_Key]

1660din-ajoooj

 

 

Moram imati tu knjigu

[Мајор Гашпар]

Stulic je za knjigu izjavio(naravno, u svom stilu)da je obicno smece

[Гласник смрти]

Нисам извалио ову стару тему.

 

У сваком случају, најбољи ex-Yu rock бенд.

Ако некога занима, ево како Џони сада изгледа:

 

http://www.desmaakmakersvanvriendenschaar.nl/DSC02774.JPG

 

http://www.desmaakmakersvanvriendenschaar.nl/DSC02773.JPG

 

http://www.desmaakmakersvanvriendenschaar.nl/DSC02772.JPG

 

http://www.desmaakmakersvanvriendenschaar.nl/Igor29.JPG

[GEORGE_SOAD]

Apsolutno - NAJBOLJI.

[rock_rock]

Ja sam ih oduvek gotivila, za Dzonija smatram da je neprevazidjeni textopisac, ali iskreno...

Sviracki, to je tanko...

 

Ali koga je briga za to ???

[Мајор Гашпар]

Poenta je u jednostavnosti